vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

domu kadgod su mogli. Stoga se preseljenja sa turskog zemljišta i u 16.
st. bila vrlo rijetka. S druge opet strane valja opet utvrditi i ovo: Što je
god bilo migracija na hrvatskom tlu izvan turskoga područja, a koje se
mogu dokazati drugim putem, govornim, tradicijom ili kojim sličnim,
za te migracije postoje i zapisane vijesti, duže ili kraće, iz kojih se točno
vidi njihova provenijencija.
(NASTAVAK 12. OBZOR BROJ 191.)
Uza sve te vijesti o migracionim promjenama stanovništva na hrvatskom,
mletačkom i austrijskom zemljištu, nema nikakova spomena o
seljenju stanovništva u jačoj mjeri sa starog banskog područja od Cetine
do Zrmanje, premda je ono trebalo biti izvedeno sa mnogo tisuća porodica
uz velike priprave i posljedice. Kako nije zabilježeno to najjasnije
pokazuje da ga nije moglo ni biti u jačoj mjeri.
To najposlije pokazuje i govoran momenat. Utvrdit ćemo značajnu
činjenicu, da su na hrvatskom tlu i manje preseljene grupe 16. st.
održale svoj doneseni govor sve do danas, iako su došle u jedinstveno
staro naselje. To se dogodilo sa Žumberčanima i sa svim onim pravoslavnim
doseljenicima koji su u to doba naseljeni oko Koprivnice i drugdje
po Hrvatskoj. Doseljenici sa zemljišta od Cetine do Zrmanje trebali su
donijeti štokavsko-čakavski govor sa ikavskim narječjem i novom akcentuacijom,
karakterističan po tim svojim elementima, koji se odmah
zapažaju u čistom čakavskom ili kajkavskom naselju donjih hrvatskih
krajeva; kamo su oni, po mišljenju nekih, trebali doseliti. Još bi se taj
govor lakše održao po austrijskim i madžarskim krajevima da su preseljenici
tamo selili. Takav je, eto, slučaj bio sa Hrvatima, koji su od Une i
Kupe doselili tamo, gdje je danas Burgenland i oko njega. Ti su očuvali
potpuno svoj čakavski govor, po kojem se i poznaju. U Istri su opet održali
svoj štokavsko-čakavski ikavski govor oni Hrvati, što su onamo doselili
sa mletačkoga zadarskog područja izmedju 1555. – 1650., a taj su
govor očuvali i Čiči, koji su Čičariju naseljavali već u 15. st. sa zemljišta
jugoistočnog Velebita. Taj su isti govor održala i naselja Bunjevaca u
Liču, u Podunavlju i po Velebitskom Podgorju iako su došli na zemljišta
sasvim drugih dijalekata, koji su na njih po svojoj jakosti mogli snažno
djelovati. Da su, dakle, sa zemljišta od Cetine do Zrmanje izvedene
seobe u podalje krajeve, kako su, pogotovu, trebale da odu velike mase
89