vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

da je ahdnama preča i jača od svih fermana, koji su kasnije izdani. Još je
gore sreće bio patrika 1669., kada je s istim zahtjevima došao u Sarajevo
te tužio fratre, jer ga je u mešćemi usred rasprave od uzbuđenja udarila
kap, te ga sakata odnesoše, a jednog od njegovih pratilaca osudiše radi
neke tražbine na veliku globu.
G. 1697. obnovi tadanji patrijarha taj pokus i pozva fratre u Sarajevo
na sud; ali vas sarajski latinluk skoči na noge i krenu u deputaciju valiji
Mehmedpaši, koji im obeća pravdu i zaštitu. Na sudu bi tužba i ovaj put
odbijena.
Uza sve to borba za bradarinu se i u poznijim vremenima ponavlja.
God. 1779. pokušava hercegovački mitropolit da podloži katolike kadiluka
Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljubuški i Duvno; ali je na sudu i on
odbijen kao i mostarski vladika, koji je 1781. pozvao fratre mostarskog
kadiluka na sud radi iste stvari.
Kako se vidi, u povijesti kolonizacije Bosne doseljenicima grčkoistočnjacima
možemo razlikovati tri faze: pastirsku, fi lurijsku i seljačku
na onim zemljama, koje su opustjele uslijed katoličke emigracije, a s
ovom potonjom ide uporedo i crkvena promičba, koja je isprva anacionalna,
jer je više svećenstvo mahom fanariotsko, a niže većim dijelom;
ali vremenom, poistovjećujući istočnu crkvu (“pravoslavlje”) sa srpstvom,
ona postaje glavnim organizatorom srpskog nacionalizma.
Na pravo podrijetlo ovih doseljenika upućuju nas i stara njihova porodična
imena, ma da su ona sačuvana u malom broju, jer su u Bosni
i ta imena zamjenjivana patronimikonom, izvedenim po očevu imenu,
zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovu zavičaju, a vrlo
često i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani. Ipak među
potomcima doseljenih Vlaha ima mnogo porodičnih imena sačuvanih iz
doba njihovih seoba. Od velike množine imena evo nekoliko najznačajnijih:
Banjani, Balac, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen,
Bender, Besara, Bovan, Čokorilo, Darda, Doman, Drečo, Đerman, Gac,
Gala, Jarakula, Kalin, Kešelj, Keser, Kočo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Lopar,
Macura, Mataruga, Pađen, Palavestra, Punja, Riđan, Šola, Šolaja,
Šabat, Šurla, Šatra, Škipina, Špira, Tubin, Taor, Tintor, te konačno razni
Kecmani, Šikmani, Toromani, Šumani, Karani, Šurlani, Servani. Sva ta
imena skroz su neslovjenska i nehrvatska, a mogao bi ih protumačiti
samo dobar romanista; ali se i ona slaviziraju u novije vrijeme nastavkom
ić ili ović, ević.
129