vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

vješti i lukavi, te on ne bi znao reći da li imaju uspjeha više silom nego
ovim lijepim načinom. Kad predobiju koji tvrdi grad, tada u njega metnu
vojvodu koji onda ženidbama i davanjem posjeda pridobiva susjedne
plemiće i drugi narod da mu se podlože. Oni su mu poslije od velike koristi
u njegovu daljnjem radu. Mnogi su se tako kršćani oženili s muslimankama,
a muslimani s kršćankama. To čine, što više, i oni kršćani koji
još nisu podložni Turcima, nego su im samo susjedi. Na taj način Turci
šire svoju moć, a narod ovamo na banskom području ne će više da sluša
svoje kršćanske vlasti. Taj je način u Turaka zbog toga mnogo opasniji
od oružanoga napada. Time su već toliko uspjeli, da je i ban Ivan Krbavski
došao do toga, da im plaća danak, ne bi li tako održao sebe i Hrvatsku
koliko je moguće (Bulić, Bulletino, XXII, 190–191.). Iz ovoga izvještaja
Stefana Posedarskoga vidi se dakle jasno, da Turci ni taj banski dio od
Cetine do Zrmanje nisu osvojili velikim vojskama koje su harale i ništile
i odvodile starosjedilačko naselje u roblje. Oni su tu svojim prokušanim
načinom provodili akciju predobivanja, od onoga vremena otkad su čvrsto
zavladali na istočnoj strani Dinare i na Imotskom Polju, odakle je
mogla da se vrši njihova penetracija. Sredstva u tom radu bila su im ona
ista, koja su upotrebljavali u Bosni i Hercegovini, stojeći na njihovim
granicama ili pograničnim krajevima od početka 15. st., ili u Slavoniji,
koju su isto tako predobili dugom akcijom od desetak godina. Svuda
je tuda turska penetracija išla postepeno od kraja do kraja, a područja
su osvajana pošto su prije predobiveni članovi ratničkih organizacija i
drugih socijalnih grupa, pojedince ili u grupama, povlasticama i vezama
različitih vrsta, te su tako sami domoroci u velikoj mjeri provodili
velik dio turske akcije. Oni su prethodili turskim vlastima stvaranjem
raspoloženja za njih i duševne podloge za prelaženje k njima. I u Bosni
i u Slavoniji ta je duševna podloga dovela do kasnijeg muslimanjenja, te
je prelaženja na muslimanstvo trebalo da bude i tu od Cetine do Zrmanje.
I doista, Posedarski naročito ističe, da je velik broj naroda ostavljao
na tom zemljištu svoju staru vjeru i prelazio na muslimanstvo. Stoga se
može i shvatiti, da je čest bio slučaj braka izmedju kršćana i muslimana,
pa i tamo, gdje turska vlast još nije bila učvršćena.
Sredstva turske penetracije, kako ih Posedarski pominje, bila su, po
oprobanim primjerima u glavnom materijalne prirode. On navodi, kako
vojvode pojedinih tvrdih gradova hvataju veze davanjem posjeda, ali su
u tom poslu uzimani i svi drugi načini, i lični za pojedince i skupni za po-
71