vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

com. Imotsko je Polje prije osamdesete godine 17. stoljeća imalo jedno
500 domova starosjedilaca katolika. Jugoistočno od njega oko Ljubuškoga
bilo ih je do 150, u Brotnju jedno 400 i u Blatu oko 100 kuća.
Kada je onda u oslobodjenju primorskih krajeva od Turaka nastalo
kretanje toga stanovništva, nastalo je oko god. 1700. ovakovo stanje: U
Blatu i Broćnu, gdje je oko 1680. bila jedno 500 kuća katolika, u to doba
bilo ih je jedno 400. To znači, da je raseljavanje sa toga zemljišta bilo
slabo. Iselila se otprilike jedna petina, ali i za nju nije sigurno, da je sva
sišla u primorje, jer se odovud selilo i dalje u Bosnu. Historiografi obično
tvrde, da je upravo iz ovoga kraja kraj Neretve oko 1687. nekoliko stotina
kuća prešlo u primorske krajeve, Cetinu i Zagoru, ali i ta je tvrdnja
bez osnova kako jasno pokazuju spomenuti brojevi.
Ni raseljavanja sa Imotskog Polja nije bilo. Na njemu je bilo jedino
unutarnjeg naseljavanja, izazvanog jedno postavljanjem političke granice
u Polju, a jedno opet naravskim seljakanjem pastirskog naselja. Isti
je slučaj bio i oko Ljubuškog. Samo tu nalazimo u početku 18. stoljeća
gotovo isto toliko stanovništva, koliko ga je bilo pod kraj 17. stoljeća. U
Imotskom Polju pod franjevačkim konventom u početku je 18. stoljeća
bilo 45 katoličkih sela sa istim župama kao i u 17. stoljeću.
Valja dakle utvrditi, da je i ona obična tvrdnja o seljenju u jakom
broju Bosanaca i Hercegovaca pod kraj 17. stoljeća u Dalmatinsko primorje,
u Cetinu, Zagoru, Bukovicu i Petrovo Polje sasvim bez osnova.
Ta je migracija bila razmjerno vrlo malena, sa nekoliko stotina duša, te
se u velikom broju starosjedilaca po tim krajevima nije pravo ni osjetila,
jer se neko osciliranje naselja i onako uvijek, naravnim putem, u nekoj
mjeri vršilo.
Da se shvati ta obična tvrdnja o seljenju Bosanaca i Hercegovaca pod
kraj 17. stoljeća u krajeve današnje Dalmacije, valja imati ovo na umu:
Pod Hercegovinom shvaćalo se od 15. stoljeća cijelo današnje dalmatinsko
zemljište od Neretve do donje Cetine i onamo do Trilja. Pod taj geografski
pojam spadalo je cijelo Imotsko Polje, Vrgoračka krajina, Kačića
krajina, Radobilja i donekle Poljica. Osim Imotskog Polja, koje je i ranije
došlo pod Bosnu, ti su svi krajevi došli pod hercegovačku vlastelu tako, da
su otkinuti od Hrvatske u ono teško doba prve polovice 15. stoljeća. Usko
primorje Kačića krajine i Poljica zahvatili su doduše Mlečani kasnije u 15.
st., ali kad su sve te krajeve dobili Turci, oni su ih opet skupili pod sandžak
hercegovački, pod kojim su ostali sve do pod kraj 17. stoljeća. Turski
97