vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

ile dane cijelom zemljištu, te se na njemu nisu ni naseljavale spahije i
posjednici timara, nego su posjedi u glavnom ostali u rukama starih posjednika,
osobito u primorskom dijelu. Stoga tu i nije bilo mnogo doseljenog
muslimanskog naselja, a koliko ga je bilo, ono je pripadalo vojsci,
upravi, sudstvu i trgovini. U staroj Imotskoj župi i u zagorskom dijelu
Krajine, koji su kao pripadni dijelovi Bosne pripali Turcima još 1464.
god., prilike su bile iste kao i inače po Bosni, te su ti posjedi bili dani
spahijama i timarima, i zbog toga je i muslimansko naselje tamo bilo
jače. Povlašten je položaj imala donekle i Radobilja, i kako u njoj kasnije
nalazimo i dosta muslimana, ti su muslimani ili starosjedilačko naselje
prešlo na islam ili su doseljenici po službi i po pojedinim spahilucima i
timarima. Značajno je da je povlašten položaj od Turaka dobila i Bekija
koja leži jugoistočno od Imotskoga. I u Ljubuškom Polju još su u 17. st.
postojali mnogi katolici koji su imali svoje vlastite posjede, te nisu morali
obradjivati polja i vinograde spahija.
Jedno zbog toga u glavnom povlaštenog položaja, a mnogo i zbog
nikakvih gubitaka u dolaženju Turaka, na tom se je zemljištu od Cetine
do Neretve starosjedilačko hrvatsko naselje u turskom vladanju u povoljnim
prilikama vrlo dobro razvijalo. Tu su u to vrijeme na malu prostoru
postojala četiri franjevačka konventa (u Makarskoj, Zaostrogu, Živogosti
i Imotskom) i tri velike svjetovne župe (u Podgori, Zagvozdu i Brelima),
a osim toga Poljica su imala svoju crkvenu organizaciju svjetovnih župa.
Po popisu tih franjevačkih i svjetovnih župa i po statističkim turskim
podacima oko 1620. na tom je zemljištu bilo oko 2500 kuća katolika, a
to je moglo prema tadanjim prilikama u najmanju ruku dati jedno 20.000
duša. Od toga su u to doba sama Poljica imala oko 800 kuća, Primorje od
Cetine do Neretve jedno 400, a toliko je imala i Imotska župa. U Radobilji
na deset sela bilo je oko 120 kuća katolika, u Donjoj Cetini bilo ih je
jedno 380, a oko 400 bilo ih je u Vrgorcu i okolini. To je starosjedilačko
hrvatsko naselje do pred konac 17. st. razvilo po prirodnom prirastu još
jedno 6.000 duša, te u to doba možemo da računamo broj katolika na tom
zemljištu od Cetine do Neretve na jedno 26.000. Cijelo je to naselje bilo
jednoga porijekla i govora, štokavskog dijalekta sa ikavskim narječjem i
novom akcentuacijom.
65