vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

naroda, da se isprazni toliko zemljište, te bi se migracije morale osjetiti
i u govornom pogledu, te bi poslije 1525. god. dalje morali postojati
krajevi po Donjoj Hrvatskoj, zapadnoj Madžarskoj, Austriji i Istri sa
jakim naseljem štokavsko-čakavskog govora, ikavskog narječja i nove
akcentuacije. No nigdje po tim krajevima, a ni drugdje nigdje, nije od
toga vremena bio taj slučaj. Naselja toga govora i provenijencije nalaze
se u Istri i ovdje, ondje po Italiji i u bunjevačkim grupama u Podunavlju,
Liču i Velebitskom Podgorju, ali ta naselja nemaju veze s ovima, što su
trebala da budu izvedena od 1500. – 1525. god. otprilike. Ona u Istri i
po Italiji izvršena su sa mletačkog zadarskog područja, i o njima svima
imamo točne podatke i o vremenu doseljenja i o provenijenciji, a ona
bunjevačka izvedena su istom u 17. stoljeću.
Tako eto i govorni elementi jasno dokazuju, da većih seoba sa toga
zemljišta od Cetine do Zrmanje u prodiranju Turaka od 1500. – 1525.
god. nikako nije bilo. Sva tri, dakle, momenta: i ovaj govorni i onaj
historijski i onaj treći po dokumentima i zapisima naseljenja slažu se u
tom potpuno, dokazujući, da je starinačko stanovništvo na tom tlu ostalo
u veliku broju i u dolasku Turaka, te je prema tome na tom zemljištu
starosjedilačko i ono naselje katoličke vjere, a štokavsko čakavskog govora,
ikavskog narječja, što je tu postojalo za vladanja Turaka, a kojega
potomci na tom tlu i danas žive. Starosjedioci su dakle i one raselice
te vjere i toga govora, koje su sa toga zemljišta selile u 17. st. u druge
krajeve.
Manjih, pojedinačkih seoba bilo je dakako i iz toga kraja, i ona su
sasvim naravna. Tu je bilo središte hrvatske ratničke organizacije, u kojoj
je svakako moralo biti i pojedinaca i grupa što se nisu htjele pod
nikakovu pogodbu složiti sa novom vlašću. Treba imati na umu da se
u napredovanju Turaka često puta radilo nesamo o priznavanju njihove
države, nego i o dijeljenju posjeda. Ako su bolji posjedi pri tom dopadali
drugima, a ne njima, članovi su ratničkih organizacija radije stupali u
borbu s tom novom vlašću, nego se pokoravali svojim takmacima. Značajno
je za taj momenat što se iznijelo u opravdanju predaje Obrovca
god. 1527. Za Posedarskoga su neki svjedoci rekli, da je poticao i nagovarao
svoje vojnike “da se ne dadu begovima”. Iz toga se jasno vidi, da
on nije vidio svoga protivnika u turskoj vlasti, nego u begovima, dakle,
pomuslimanjenim susjednim ili bosanskim plemićima, s kojima je trebao
da dijeli svoj posjed, ili da ga možda zbog njih i sasvim izgubi. Bilo
90