vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

94
(NASTAVAK 14. OBZOR BROJ 193.)
Treba na ovom mjestu konstatirati činjenicu, da se od konca 17. st.
pa sve do danas neprekidno vrši stalna migracija naroda sa zapadne strane
Dinare na istočnu, i to sa svim prirodnim putem u traženju bolje zemlje
i lakših prilika života.
Zbog potrebe ekonomskih sila u novoj osvojenoj zemlji moglo bi
se reći, da su starosjedioce katolike preselile same turske vlasti. I ne
gledeći na to, da je, kako smo vidjeli od Zrmanje do Cetine ostalo starosjedilačko
naselje u velikom broju, te da je ono moglo i samo udovoljiti
tom razlogu, valja u odgovoru na to imati na umu, da je u turskom carstvu
seljak bio slobodan, pa ako je i bio često puta obradjivač tudjega
zemljišta pod stanovitim kmetskim uslovima, nisu ga mogli ni kretati po
volji, a kamo li protiv njegove volje naseljivati. Zato je u tradiciji turskih
vlasti i bilo, da starosjedioci ratara ostavljaju na mjestu, na kojem su
ga zatekli. No zato je s njihove strane provodjena po sjeverozapadnim
krajevima carevine, dakle na starom hrvatskom području, kolonizacija
specijalne vrste. Kako po svojoj tradiciji u koloniziranju nisu kretali sa
staroga njegova zemljišta seljaka ratara, oni su u tu svrhu morali upotrijebiti
onu socijalnu grupu na Balkanu, koja nije imala ni svoga posjeda,
ni stalnog kmetskog odnošaja, nego je, na najnižem socijalnom položaju,
sa vrlo malo privilegija, beskućna i netrpljena, selila s jednog zemljišta
na drugo tražeći bolje prilike života. Koloniziranjem toga balkanskog
elementa Turci su, vodjeni zdravim instinktom gospodstvene azijske
rase, stekli tri vanredne prednosti: Oni su na jednoj strani u tim pastirima
vlaškoga tipa našli najboljeg balkanskog ratnika, u kojega se kroz mnoge
generacije razvijala želja za stalnim posjedovanjem, a u kojega je nizak
socijalan položaj vremenom skupio i za to tipične strane čovječje duše:
lukavost i ustrajnost. S tim svojstvima ti su pastiri Turcima mogli poslužiti
neporedivo više no ikoje drugo ratarsko, čisto slavensko naselje.
Sa druge strane, uz ovaj ratnički karakter, ti su pastiri bili i vrlo bogati
marvom sitnoga i krupnoga zuba, te su i u tom pogledu vrlo dobro došli
u osvojenim krajevima muslimanskom naselju, koje je u tom velikom
broju marve nalazilo izdašno vrelo prehrane. Najposlije u tim pastirima
Turci su našli i vrlo vjernoga saveznika, vjernijega no u ikojem drugom
naselju na Balkanu jer su Vlasi jedino od Turaka dobili u punom broju
socijalan položaj i s njim dugo željena materijalna dobra. Stoga se može
kao pravilo u turskom koloniziranju utvrditi ovo: Nigdje po sjeverno-