vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

vojnikluka, a ono je onda u stanovitoj mjeri vršeno i kasnije, u drugoj
poli 16. i prvoj 17. st. Koliko je i kod tih starosjedilaca bilo lako prijeći
na muslimanstvo, dokazuje muslimanjenje u masi onih sa toga zemljišta,
koji su u pojedinim borbama, osobito u onoj bitci na Krbavskom polju
god. 1493., bili od Turaka zarobljeni i odvedeni, u unutrašnjost Bosne.
Najveći je broj zarobljenih na taj način bio sa mletačkog područja, odakle
je po računu Mlečana samo od god. 1509. do 1524. za zadarskog
dijela odvedeno jedno 10.000 ljudi, a nekoliko stotina zarobljeno je i u
šibenskom i trogirskom kotaru. Iz Sanudova Dnevnika i izvještaja hrvatskih
ratnika lijepo se vidi da su ti zarobljenici u glavnom smještani po
Bosni, jer su i napadi dolazili otud. Po tadanjem običaju zarobljenik je
pripadao onome, tko ga je uhvatio. Kako su turski četnici u ove krajeve
upadali od Povrbasja, Glamoča, Livna i Mostara, tamo su vodjeni i ti
zarobljenici. Oni su se mogli da iskupe, ali su svote za to bile razmjerno
velike. Otkupljivanja bilo je naročito u plemićkom naselju, u kojem je
bilo i mogućnosti za to. U kmetskom i kolonskom ono je bilo minimalno,
iako su cijene za članove te grupe bile malene. Osim toga valja imati
na umu, da su (osobito) na mletačkom području, otkud je u ovom kraju
i bilo najviše roblja, u četovanju i robljenju hvatane cijele porodice i
uništavana cijela sela kako se to jasno vidi iz Sanuda i drugih mletačkih
izvještaja. U takvim prilikama nije bio otkup moguć, jer ga nije imao ko
dati. Zato i javljaju mletački izvještaji da je zbog tog turskog četovanja
i robljenja nestalo toliko tisuća stanovništva. Zarobljenicima davana je
odmah prilika da se pomuslimane, pa da steknu i ličnu slobodu i posjed,
a pogotovu, da budu primljeni u ratničku organizaciju. Oni su na to i
nagovarani, jer je za sistem turski bilo to od velike važnosti. I upravo to
muslimanjenje pokazuje kako je duševna podloga u toga naroda bila već
tako razvijena, da je moglo lako doći do mijenjanja vjere. A nije se samo
radilo o tome prelaženju na drugu vjeru. To je odmah značilo, da valja
unići i u tursku ratničku organizaciju i u njoj sudjelovati u četovanju i
eventualnim borbama protiv onoga za čega se do tada borilo.
S druge strane tražilo se i od Turaka da takvim svojim novim članovima
poklanjaju puno pouzdanje. Kako se jedno i drugo dogadjalo,
to dokazuje da je pojam razlike izmedju Turaka i bosanskih muslimana
s jedne strane i starosjedilaca u osvajanim krajevima na zapadnoj strani
Dinare s druge imao mnogo manje suprotnosti u sebi, nego što se obično
uzimlje. Tako i Sanudo i hrvatski izvještaji više puta navode kako su
78