vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

turskoga vladanja u njoj karakteristiku turskoga upravljanja i odnošaja
starosjedilaca Hrvata prema njima. I ta nam pretstavka može poslužiti
vanredno puno pri ovom istraživanju, jer je potekla od čovjeka istih
vrednota kao i Posedarski, a koji u svojem izvještaju pokazuje jasan prijegled
svega političko i socijalnog života i u Dalmaciji i po svijetu.
Kako je Alberti dao sliku turskoga prodiranja u Dalmaciju i onda
karakteristiku njihova vladanja kroz 16. stoljeće, valja njegov prikaz
upotrijebiti odmah na ovom mjestu, jer je to općenita konstatacija. On
pominje kako je valjda božja providnost dala te su Dalmatinci jedini
u turskom carstvu očuvali nešto od svoje stare slobode. Iako su Turci
svuda po osvojenim krajevima raselili starosjedioce sa Primorja daleko
u unutrašnjost, u Dalmaciji to nisu učinili. Dalmatinci su tako očuvali
svoja sjedišta, i kamo ih je Bog smjestio, Turci ih nisu dirali, i oni su
ostali na svojem domu. Tu su ih Turci ostavili i sa više povlastica, nego
druge starosjedioce po ostalim njihovim krajevima. Oni su, šta više, dali
i upravu, a daju je i tamo gdje im to lako može škoditi.
70
(NASTAVAK 4. OBZOR BROJ 182.)
Albertijev je prikaz jasan. On ističe caru Rudolfu, da su Dalmatinci
u turskom osvojenju održali svoja stara naselja, te medju njima nije bilo
prisilnog raseljavanja kao inače u primorjima turskoga carstva. Alberti
taj momenat naročito naglašava. U našem ovom istraživanju ta tvrdnja
Albertijeva iznosi očit dokaz, da starosjedilačko naselje sa područja od
Neretve do Zrmanje u nemletačkom dijelu nije ništeno ni raseljavano,
nego je na svom domu ostalo u jakom broju. Alberti za to iznosi sliku:
Kako ih je Bog smjestio, tako su ih i Turci ostavili. Značajna je i ona
tvrdnja Albertijeva o posebnim povlasticama Dalmatincima pod Turcima
i o upravljanju domaćih ljudi. Ta se njegova tvrdnja podudara s onim
što smo našli za Krajinjane (Kačiće), Radobiljce i Poljičane. Po Albertiju
povlastice su pod Turcima imali svi Dalmatinci (v. Lopašić, Spomenici
hrvatske krajine, I., 256–264.).
U ovom pismu Sv. Stolici Posedarski razlaže kako Turci i naši muslimani
već preko pedeset posljednjih godina s uspjehom rade na tom
da narod sa zapadne strane Dinare prevedu pod svoju vlast. Oni to čine
zgodnim načinom te svijet prilazi k njima od volje, a mnogi ostavljaju i
svoju katoličku vjeru i primaju muslimansku. Pri tome su radu Turci tako