vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji - Ivan Muzic

na Cetini, uz Radobilju i Zagorska Poljica, u starosjedilačkom je hrvatskom
naselju postepeno stvarano duševno raspoloženje navikavanja na
Turke i na njihov državni i društveni sistem.
Akcija Turaka u osvajanju toga banskog područja i plijenjenja mletačkog
bila je uslovljena s tim momentima. Trebalo je zadobiti zemlju
koju je branila jaka ratnička organizacija plemenitih hrvatskih rodova.
U isto doba četnici, a češće i jači pohodi, htjeli su da pljačkaju bogato
primorje. Ta dva momenta teško je bilo složiti, jer je plijen sa primorja
valjalo provesti kroz bansko područje. Stoga je akcija Turaka svedena u
linije koje su omogućile to dvojako djelovanje. Ona je zbog toga i potrajala
dugo, kroz nekoliko desetina godina. Kako je napadanje na mletačko
područje moralo ići preko banskoga, Sanudo je svu akciju Turaka od
god. 1496. – 1532. u tančine opisao, i ona leži danas pred nama jasna i
očita u svim svojim fazama. Osim toga ona je opisana i u izvještajima
hrvatskih upravnih i vojnih vlasti i dopisivanju pojedinih zainteresiranih
lica.
Studij turskog prodiranja u naše krajeve dolazi lakim putem do zaključka
da je ono provodjeno na tri načina: Prvi se sastojao u tome da je
starosjedilačko naselje prešlo brzo i lako, od svoje volje, pod Turke, i u
tom slučaju ono je dobilo povlašten položaj. Stoga u njemu nije bilo nikakovih
materijalnih gubitaka, a kršćansko stanovništvo nije prelazilo u
većoj mjeri na muslimanstvo. Takav je slučaj bio na zemljištu od Neretve
do Cetine i u Poljicama. Drugi je način bio u tome da je akcija Turaka u
pridobljivanju trajala duže vremena, te su tako stvarane prilike koje su
davale mnogo dublje veze izmedju starosjedilačkog naselja i Turaka, pa
su i posljedice tih veza bile mnogo opsežnije. U tom slučaju bilo je i muslimanjenje
mnogo jače. Takav je način turskog napredovanja proveden
u Bosni i Hercegovini, gdje je on bio tipičan. On je proveden i u Slavoniji,
gdje je po dokumentima oko Broda, Požege, Djakova i Vinkovaca na
muslimanstvo prešlo preko 40.000 starosjedilaca, kojima su potomci poslije
turske katastrofe, pod konac 17. stoljeća, otišli u Bosnu, gdje i sada
žive u velikom broju. U Slavoniji je tursko prodiranje trajalo preko deset
godina. No Turci nisu mogli osvojiti sva zemljišta, na koja su napadali,
nego je borba oko njih vodjena dugo sa posljedicom, da je narod zbog
čestih navala i velikih materijalnih gubitaka ostavljao na njima svoje domove
i selio u sigurne strane. Tako su onda ta zemljišta ostajala pusta, te
su ležala ili kao nikim nezaposjednuto tlo, ili su ih povremeno zauzimale
67