otkrivanje rotera - Sveučilište u Dubrovniku

66SJEĆANJA NA TATUTata nije podnosio velike vrućine, a moralo se raditi i ljeti, kad jebilo za njega najviše posla kao novinara („Ljetne igre“, događaji uDubrovniku), i svaki je dan slao vijesti.Pisaći stol postavio je u dvorište Radio Dubrovnika. Dolazio jekući uvijek umoran i mokar od znoja. Nakon kratke priče i još kraćegodmora, vadio je kartice papira s vijestima za novine, a ja sam totelefonom diktirala redakcijama. Njemu je to bila velika pomoć, a menisamo mali dar za njegovu brigu i pažnju koju je svima iskazivao.Posebna je priča o njegovim (i našim) putovanjima na Pelješac i unjegovo Potomje. Nitko ne zna koliko je naš otac puta prešao taj poluotokbez cesta, pješice ili na mazgama. Nevolja mu je bila to veća što nije volioputovati morem. Poslije napornoga novinarskog posla, u toku turističkesezone u Dubrovniku, u rujnu je odlazio na odmor u Potomje. Tada sepočelo govoriti o potrebi izgradnje pelješke magistrale, i naš se otackoristio svakom prilikom da u svojim prilozima u tisku i na radiju podržinjezino ostvarivanje.Konačno, 1958. godine put je „probijen“. Te godine sam se udala itim, makadamskim putem smo nekim kamionom stigli u Potomje. Sjećamse da je naš otac bio presretan i ponosan zbog nove ceste. Ponavljao jeobećanje da će mi kupiti auto da ga mogu voziti u Potomje. Nažalost, tonije doživio. Umro je 1959. godine.Doživio je da dočeka svoje prvo unuče, Jadranku – Dadu. Kadasmo je doveli u Dubrovnik, rekao mi je: „Sada čekajte da je ponovnovidite!“ Dolazila sam da je vidim - bio je najbrižniji djed na svijetu, ali je,nažalost, umro kada je Jadranki bilo samo sedam mjeseci.