Journal 120-121 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada ...

KULTURA“Mearif” – zagrebački muslimanskidanovnik 1894./95.“Islam i kultura”, Zagreb 1894.izvorište u Hadžićevoj sklonosti kaistočnim narodnim pripovijetkama dokasnije “pripovijesti haremskog života”,koju je pod naslovom Vezirova ljubavobjavio pod zajedničkim imenom 1898.u časopisu Dom i sviet. Neskrivena bujnaerotika u ovoj prozi, data je u znakuIstoka, ali više pod utiskom literature,svjedoči da je Hadžić autor i ostalih erotičnihmjesta u njihovom zajedničkomopusu, datih, suglasno muslimansko-bosanskomlokalnom životu, sa nešto višemjere. Po svemu se vidi da je Hadžić uokviru Osman-Azizovog stvaranja činioonu literarniju, topliju komponentu, uokviru koje se puštalo maha i subjektivnomintimnom odnosu prema životu, alije predstavljao i izvor tamperamentnih,žustrih apelativno-polemičkih nastrojenja.Milićević je u okviru zajedničkogknjiževnog rada predstavljao hladniju,racionalniju i trezveniju stranu, opterećenusuhim i objektivnim prilaskom životu,usmjeravanjem, odgajanjem, poučavanjem,i to više kritičkim isticanjemnegativnih primjera, orjentisanjem usmislu hrvatske nacionalizacije, kako jeistakao Muhsin Rizvić.Na tradiciji narodne usmene predaje,1894. Hadžić objavljuje podužu pripovijetkuAgo Šarić koja počinje s pejzažnimkoloritom Mostara, a motivi Neretve,Radobolje, Dunava i Save su u funkcijiocrtavanja prolaznosti vremena. Radnjaje smještena u 17. stoljeće i odigrava sena starim lokalitetima Hum, Podvelež,Bijelo polje, vrelo Halebinovac, ali Alel-havadžemahala koju je popalio StojanJanković, od koje danas ni traga nema,od koje nije ostalo ni kamena, te ju tekkadkad spomene jošte koja staračka usta.(…) E, ta onda je bilo života u Cernici, uAl-el-havadži, a danas je tamo sve pusto,nigdje ni najmanjeg traga kućam, već jedinadžamija sama i tiha u sredini…Okosnicu ove pripovijetke predstavljapredanje o poznatom mostarskom junakuAgi Šariću koji ne podnosi zabrane i naređenjate epski svijet kojeg je narodnipjevač ili pripovjedač spjevao ili ispričao.U radnju, koja se grana u dva smjera:Agin prkos prema zakonu i Halebijevojzapovijesti te drugu koja se odnosi nasuparništvo prema djevojci Hani Hrvićevoj,uključeni su epski likovi Age Šarića,junaka kojemu bijaše razbibriga pjesmai pjevanje i Stojana Jankovića koji nakonsultanova ropstva pohara Mostar, ali ipjesnika Kaimije čije je stvaralaštvo ufunkciji prikazivanja kontinuiteta pisanei umjetničke riječi na prostoru BiH i simbolizacijepolitičkog slobodoumlja. Poredutjecaja narodne predaje, osjeća se iŠenoin meditativni historizam i romantičnadramatika. Ago Šarić je zbog katulfermanamorao napustiti Mostar, majku iHanu, djevojku u koju je bio zaljubljen,te bježeći od zakona skrasiti se kod beogradskogvezira. Maštovitost životnihsituacija i emocionalnost su elementi kojipotječu iz muslimanskog duhovnognaslijeđa. Pripovijetka obiluje opisimaprirode koji su u funkciji predočavanjaunutarnjeg stanja likova: Spustila se mrklaproljetna noć. Nebom se izvile magluštine,a iz zraka probijala hlad, koji teviše podsjeća na izmaklu zimu nego li naljeto koje se primiče. Tek kadkad udarizadah vjetra, a izdaljega čuješ šum Dunavai srebropjene Save, koji su od kišanabujali. Cio Beograd u mirnu snu, samošto na tabiji bdiju budne straže, dozivljućise od časa do časa, jedva čekajući daprođe ovo mrtvo vrijeme. Davno su mujezinis tankih minareta oglasili jaciju. Atajnovitost noćnog pejzaža, Muhsin Rizvić,je označio kao pojačavanje tajanstvenogelementa tišine, nevremena, pustošii prisustva nepoznatih osoba kaonijemih svjedoka događaja.U Pogibiji i osveti Smail-age Čengićana tradiciji narodne epske pjesme gradi seprozni svijet u kojemu Smail-aga raspitujeMirka Aleksića i Novicu Cerovića opoložaju raje: kako je raji, da im nije teško,da im tko zulum ne čini, ističući svojuzaštitničku ulogu prema njima, a epskaSmail-agina neustarašivost i etičnost istaknutaje u dijalogu s Baukom. Ovaj dijalogvrlo je sličan s dijelom kojeg je daoBašagić u svojoj povjestici Pogibija Čengićage. Oba djela su nastala kao romantičarskoviđenje ovog događaja, suprotnood svijeta Mažuranićevog spjeva.1894. objavljuju prvu knjigu zagrebačkogdanovnika Mearif. Osman NuriHadžić je u Zagrebu 1894. god. tiskao raspravuIslam i kultura koja je nastala kaoodgovor protuislamskoj knjizi MilanaNedeljkovića objavljena 1892. u kojoj segovori kako islam negativno utječe na duhovnirazvoj pojedinih naroda. Hadžić uovoj raspravi piše: Ali s vremenom, poštose je Osmanlija počeo povlačiti s Balkanapočela je među nekim narodima ta mržnjana Islam jenjavati u toliko, što se jepočelo lučiti vjera od narodnosti, od države.Naročito se je to opazilo kod Hrvata,koji strogo luče vjeru od narodnosti, tese je kod njih našlo zrelih, umnih političara,kao što je veliki čovjek doktor AnteStarčević, koji je, kako ćemo vidjeti, uzeoIslam u obranu, pa i samu tursku carevinu,ukoliko su na nju nepravedno napadalii napadaju. Za Hadžića islam je središtevrijednosti: nama je naša vjera najsvetijai najuzvišenija stvar, i ništa nasvietu nije tako veliko i uzvišeno. Akonam neko povrijedi čast, imetak mu mimožemo oprostiti, ali povrede vjere, vjerskihosjećaja ne možemo niti smijemooprostiti. Za Hadžića islam je vjera razuma,u njegovim zasadama sadržana sunačela napretka, usavršavanja i milosrđa.Hadžić u vjeri, domovini i narodu vidinajuzvišenije ideale i najsvetije osjećaješto ih čovjek može imati. q67JOURNAL