Journal 120-121 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada ...

BOŠNJACI U HRVATSKOJme i školska djeca, ali i stariji ljudi, igrad, i tvrđava, i stada, i goveda, i koševina,ergela Borike. Nastojao sam otrgnutiod zaborava nešto što treba rušiti, a nekestvari sam slikao i po narudžbi, recimoako je bio miting, trebalo je da snimim dase vidi masa. Nije to škola, to u čovjekuleži... Mislim da čovjeku škola može pomoćimnogo, ali ako u sebi nema talenta,teško. Jer, ako čovjek nešto radi nazor,nema tu sreće. Ako imaš nagon za nečim,prosto, ne možeš se umoriti.”Taj nagon, unutrašnji poriv da se svijeti vrijeme zaskoče, uhvate i ovjekovječe nafotografskoj snimci radovi izvješeni okonas svjedoče najbolje sami za sebe. Jer,“fotografija je uvijek prizor koji je netkoodabrao fotografirati, znači uokviriti, a uokviritiznači izdvojiti”, pisala je tako strastvenoi zavjerenički odana fotografiji SusanSontag. Fotografije su, naime, kakokaže, “zapis stvarnog, nepromjenljive nanačin na koji to nijedan verbalni prikaz,koliko god nepristran, nije mogao biti jerfotografsko bilježenje vrši stroj. Međutim,one svjedoče i o stvarnom jer fotografijaznači da je netko bio na licu mjesta i snimioje.” Upravo to, da pored stroja u tvorbifotografije sudjeluje i čovjek, i to presudno,tako je upečatljivo i snažno izraženo udjelu Alije Akšamije. Taj ljudski angažman,taj osjećaj trenutka, vremena i prostora,koji zapravo gospodari kamerom,upućuje ju na ono što treba zabilježiti itrajno sačuvati ono je što fotografiju određujekao umjetnički čin. Ujedno, po njenimriječima, fotografija je jedini umjetničkižanr u kojem profesionalno školovanjei minuli rad ne osiguravaju nepremostivuprednost pred nestručnim i neiskusnimamaterima. Jedan od mnogobrojnihrazloga tog paradoksa – jer nešto slično nepostoji drugdje,recimo u književnosti iliteatru ili filmu – leži u tomu što ovdje slučajnost,nazovimo to hir ili sreća, često ufotografiranju igraju presudnu ulogu. Naravno,tu su na cijeni i spontanost, neizbrušenost,ponekad nesavršenost pa i nesklad,što sve daje fotografiji onu nemjerljivu, atako dragocjenu draž neponovljivog i nepredvidivog,a tako prepoznatljivog i prisnog.Stoga je Walter Lippman dvadesetihgodina minulog vijeka i mogao zapisati:“Danas fotografije vladaju imaginacijomonako kako je to nekad činila pisana riječ,aprije nje govorna riječ. Fotografije izgledajusasvim stvarne.”To stvarno, opipljivo i uhvatljivo, tajisječak vremena i događaja koji je u trenutkusnimanja bio toliko živ i konkretan,a sada ga promatramo iz neke druge vremenske,vrijednosne, pa i sasvim prostornorazličite perspektive ili dimenzije, nafotografijama Alije Akšamije iscrtava seu svoj svojoj punini. I u tome odmah prepoznajemooko i ruku majstora i umjetnika,u duhu one tako sažete i tako mudreposvete majstorstvu iz Andrićeva pera:“Biti radnik i majstor, čovjek od posla!Ničeg boljeg i pouzdanijeg u ovom životuu kom mnogo dobra nema, a pouzdanonije ništa.”U tom sazvučju na fotografski opusAlije Akšamije može se, bezrezervno,bez straha da ćemo pretjerati ili biti neumjereniu pohvali, vezati misao SusanSontag, da je “skupljanje fotografija skupljanjesvijeta”. Odista, i samo površanobilazak izloženih radova u to nas možeuvjeriti. Te fotografije ujedno su i tumačenjesvijeta, kroz svjetove što ih na njimavidimo mi, istina, možda prije svegaprepoznajemo neko prohujalo vrijeme,nešto što smo krajičkom oka, nekada davno,zapazili, memorirali i potom zaboravili,a sada je odjednom, u svoj toj izgubljenojživosti i punoći, zabljesnulo, iskočilopred nas poput preplašene zvijeri našumskom putu. Ali u pomnijem razgledavanju,u onom trenutku kada nas prepoznataslika počne zaokupljati, kada krenemomisliti o njoj i uz nju, shvaćamo daono što gledamo i nije samo prikaz nečegašto je prošlo, nepovratno izgubljeno,već da itekako ima iskonsku vezu sa ovimedanas, sa onime što nam se događa, sasvijetom i vremenom u kojem živimo.Fotografija jeste tanki isječak vremena iprostora i to jeste viđenje svijeta koje negirameđusobnu povezanost i slijed i kojesvakom tom sićušnom trenutku daje obilježjezagonetnosti, kako to vrlo točnozapaža Susan Sontag. Ali, fotografija možebiti i drugačije, a ne samo kronološki,Portret nobelovca Ive Andrića (1972.)prema događajima i okolnostima, značenjima,determiniran medij. Ona može biti,i ovdje to jeste, svojevrsna spona saarhivom naše memorije, ključ za otvaranjenestalih sjećanja, put ka nekoj drugojosjećajnosti gdje ljepota i životnost izloškamože, sama po sebi, izazvati nešto novo,neku neočekivanu promjenu, doživljajsvijeta za koji smo mislili da ga višenema i da smo ga nepovratno zaboravili.Pa ako to i je privid neke nepostojećestvarnosti, ako je fotograf”tek neki usamljenišetač koji uhodi, proganja, krstariurbanim paklom, neki lutajući voajer kojiotkriva grad kao pejzaž putenih krajnosti”,ili, kako će na drugom mjestu ovavisprena istražiteljica i analitičarka fotografskeumjetnosti zamijetiti: “da objektiv,u biti, svakoga čini turistom u stvarnostidrugih ljudi, a na koncu i u svojojvlastitoj”, to ništa ne znači. Uvijek namostaje naša vlastita mašta i njome stvorenipredjeli u koje nas ove fotografije smionomogu povesti.Bez obzira odakle počnemo, sa razgledavanjem,fotografije gospodina AlijeAkšamije povešće nas na to putovanje.Bilo da je riječ o mitingu iz 1963., čije ćenam parole danas možda izazvati trunkunevjerice i zrnce podsmijeha, no treba sesamo malo prisjetiti, oni koji su to preživljavali,što se sve skrivalo u tim riječima igromoglasnim izvikivanjima mase. Ili ciklus“U prolazu”, kao sjetna uspomena nadoba kada smo imali vremena jedan pokrajdrugoga zastati, progovoriti koju, pokazatimakar na trenutak da nam je dotoga drugog stalo, da nam je važan, dabez njega ne postojimo ni mi – ali i blagonas prekoriti što smo to sve zaboravili.Portreti staraca iz Žepe, Sokoca ili Romanijekao da su stvoreni slikarskom kičicomIsmeta Mujezinovića, fotografijapak šume zimi bliska je platnima JacksonaPollocka. Brzaci i splavi na Drini svakogatko je odrastao na nekoj rijeci vratićeu to djetinjstvo prepuno uzbuđenja prvihsusreta sa moćnom vodom. Konjušariergele Borike kao da su uhvaćeni u nekompejzažu što ga je filmskom kameromuhvatio Tarkovski. I, naravno, besmrtniIvo Andrić, nakon Nobela, 1963., ispredćuprije,odnosno podno slavnoga mosta,fotografija koja je obišla svijet, i pisackoji je o toj istoj mašti i stvarnosti ispisaoveličanstvene rečenice. Izdvojiću samojednu: “Mašta sama ne stvara nego oživljujei raspoređuje,a stvarnost živi i govori.”Ta mašta i takva stvarnost u samoj susrži ovdje izloženih fotografija gospodinaAlije Akšamije. qIsmet Isaković9JOURNAL