Journal 120-121 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada ...

PRIČE IZ BOSNE74JOURNALDugo će se još prepričavati njegove mislii anegdote poput: Jednom je jedan trčao,i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijućise, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedanmu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko muuzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakomepropisao broj koraka, pa ti požuri da potrošišsvoje.” Za bivšu Jugoslaviju je jednom usvom stilu napisao “da nigdje i ni u jednojzemlji kao u Jugi nije vidio toliko uskih puteva,glupih ljudi i pametnih volova.”U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedanod živućih gradskih simbola. Poznatoje kako je upravo on zaslužan za ponovnooživljavanje legendarne Skadarlije. MomoKapor je zapisao: “Čega god se dotakao,postajalo je umjetnost. Nacrtana nasalveti, na platnu, na papiru ili ono što jenapisao ili doživio, propagirajući svojprivatni stil života, na koji su se svi lijepilikao mušice.” I danas se prepričava Zukinaanegdota sa jednim konobarom naSkadarliji u kafani “Tri šešira”. Kada jekonobar podsjetio Zuku riječima: “Gospodineovdje je večera obavezna”, Zukomu je uzvratio: “Došao sam na doručak,upravo sam se probudio.”O Zuki danas govore mnogi ljudi, pa ioni koji su možda slučajno prošli porednjega. Utoliko mi je neugodno govoriti onjemu, jer sam ga poštovao i jer smo bilidobri prijatelji. A ipak, tješi me da, ako jeneko samo i prošao pored Zuke, mora daje postao pametniji, jer svaki susret s njimbio je pravi praznik i gozba duha. Ljepšeje bilo sa Zukom šutjeti nego s mnogimarazgovarati, kaže Enver Mehmedbašić,veliki Zukin ahbab.“Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”,ovim je riječima Zuko odbio ponududa živi u kući Ive Andrića u Herceg-Novom.Zuko je bio čovjek koji je znao, anije solio pamet. Znanje je dijelio neprimjetno.Jednom je rekao da ga je stid sjeditisa Krležom kad vidi koliko Krležazna, a on ne zna.Zuko je, ma šta ta činjenica kome značila,bio i musliman i antifašista. Gotovo da jenepoznato da mu je mlađi brat stradao u Sarajevu1945. godine za vrijeme Luburićevestrahovlade. O tome nije govorio. Govorioje o drugim stvarima. Zuko će 60-ih godinaprošlog stoljeća otići na hadž. S hadža pišei tetki Fatmi kako joj je našao bedela, zamjenskuosobu koja ce za nemoćne učinitihadž. “Sad si i ti hadžinica”, piše Zuko. Kadasu ga jednom u Afganistanu pitali: “Koste vi?”, Zuko im je odgovorio: “Ja sam emMusliman, em turista.”Jedna anegdota veli da Zuko nije priznavaoda “posjeduje” toliko godina negomanje, odbivši da mu u “životni staž” uđuZuko Džumhur u Mostaru (prvi slijeva)spavanje, bolest, jer to, “presabirao” bi seZuko, i nije proživljeni nego prespavani,prebolovani dio života. Uz to, dodao bi daje za život najbolji lijek – rahatluk.Pisali su mu sa svih strana dunjaluka iznani i neznani. U njegovoj sehari ostaloje požutjelo pismo jedne Merime iz BanjaLuke koja mu je napisala: “Hodamo istimgradovima u kojima si ti bio, gledamoiste građevine koje si gledao, a niti znamoda gledamo, niti vidimo na način na kojisi ti gledao, vidio i kako si ispričao.” Netkoreče da je Zuko od ljudi pravio prijatelje.Često su ga nazivali “prijatelj života”.Bio je isti i na televizijskom ekranu,pred slikarskim platnom ili nad listom bijelehartije na kojoj će tek ispisati svoja blistavazapažanja sa putovanja bijelim svijetom,kao i onda dok za kafanskim stolom sjedi sasebi ravnim ili sa običnim svijetom.Riječi su mu bile izbrušene i precizne,baš kako i priliči nekome tko nosi ime sabljeHazreti Alija. Imao je talenta za petericu.Stariji stanovnici Herceg Novog,gdje je Zuko živio posljednjih 15 godinasvog života, još uvijek se sjećaju kako jepola mačaka u ovom gradu znalo krenutiza Zukom kada on, već dobro okasnio,krene da se vrati kući sa pijace. Naime,kada bi ga supruga Vezira poslala da kupiribu, on bi nakon obavljene trgovineobično zasjeo u kafani “Pod lozom” prekoputa pijace. Tu bi sa prijateljima naručiolozu, i pričajući i pijući sa njima zaboravljaobi na vrijeme. U međuvremenuriba bi počela da se “osjeća”, a oko kesebi se počele skupljati mačke. Kada bi,Zukina rodna kuća u Konjicusvjestan da je prekoračio svako vrijeme,konačno ustao i krenuo kući, to bi istovremenoučinile i mačke, koje su ga ušpaliru pratile kroz grad do kuće.“Pročitao sam negdje, doduše poodavno,kako su čuveni filmski glumci,Kirk Daglas i Gregori Pek ustvari naši zemljaci.Poslije, jedan moj prijatelj otišaoje dalje, pa se našalio kako je ustvari ČarliČaplin Hercegovac, odnosno Čapljinac– Čaplin iz Čapljine”, pričao je Zuko. Kadaje već obolio i kada su ga mjeseci dijeliliod odlaska na onaj svijet, prijateljikoji su ga posjećivali redom su ga pitališta mu je. On bi odgovorio: “Ma ništa.Samo su me stigli halali.” Kako im nijebilo jasno šta to znači, Zuko im je u svomduhu pojasnio: “Dok sam bio zdrav svi sumi govorili, te halal ti vjera, Zuko, kolikomožeš da pojedeš, te halal ti vjera kolikomožeš da popiješ... I eto stigli me halali.”Nekoliko dana prije smrti Zuko je velikomahbabu Enveru Mehmedbašiću Enkiu svom skromnom stilu, dok su sjedilina obali mora u Herceg-Novom, rekao:“Vidiš, Enko, ova majica i farmerke nameni i pogled na more je sve što mi sadatreba. To mi je dovoljno.”“Treba putovati i da bi se vidjelo sebe,a ne samo zemlje i ljude. Što god daljeputujem, sve sam bliži svome rodnommjestu”, kazivao bi Zuko po povratku sasvojih čestih hodoljublja.I ostao je zauvijek u svom rodnomKonjicu. Zuko je umro 27. novembra1989. godine u Herceg Novom, a dženazamu je bila 29. novembra u Konjicu. Imaoje običaj reći “da je na posljednje ovodunjalučkoputovanje najljepše poći takošto će čovjek obući bijelu košulju i otićibez pompe, bez velikih riječi i halabuke”.Ovaj pjesnik pustinjskog vjetra prijesmrti je zapisao i ovo: “Najduži put na brdovitimBalkanu je put od jednog metra!Toliko otprilike duga je i kičmena moždinasvakog odraslog insana. A nama jevazda najviše vremena trebalo da nam izstražnjice, končano, dođe u glavu.”U Konjicu, pokraj Neretve, koju je Zukonazvao “velikom, zrelom rijekom”, uPrkanj-mahali nalazi se Zukin dom, komesu, u ratu izranjavanom gelerima i nemarom,Konjičani vratili negdašnji sjaj. Da jedanas živ, Zuko bi zasigurno umjesto nekrologaispisao pohvalu jednoj čaršiji, svojojmahali, u kojoj, iako pozlijeđen, pulsiraprirodan život u žaru molitve, uz miris avlijskihzumbula i šefteli sokaka. Duh ovogmnogoznalca i dalje lebdi nad Neretvom.Zuko, iako nije živio u Konjicu, živioje sa Konjicem, gdje god da je bio, a nemagdje nije bio. q