PRIČE IZ BOSNE74JOURNALDugo će se još prepričavati njegove mislii anegdote poput: Jednom je jedan trčao,i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijućise, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedanmu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko muuzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakomepropisao broj koraka, pa ti požuri da potrošišsvoje.” Za bivšu Jugoslaviju je jednom usvom stilu napisao “da nigdje i ni u jednojzemlji kao u Jugi nije vidio toliko uskih puteva,glupih ljudi i pametnih volova.”U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedanod živućih gradskih simbola. Poznatoje kako je upravo on zaslužan za ponovnooživljavanje legendarne Skadarlije. MomoKapor je zapisao: “Čega god se dotakao,postajalo je umjetnost. Nacrtana nasalveti, na platnu, na papiru ili ono što jenapisao ili doživio, propagirajući svojprivatni stil života, na koji su se svi lijepilikao mušice.” I danas se prepričava Zukinaanegdota sa jednim konobarom naSkadarliji u kafani “Tri šešira”. Kada jekonobar podsjetio Zuku riječima: “Gospodineovdje je večera obavezna”, Zukomu je uzvratio: “Došao sam na doručak,upravo sam se probudio.”O Zuki danas govore mnogi ljudi, pa ioni koji su možda slučajno prošli porednjega. Utoliko mi je neugodno govoriti onjemu, jer sam ga poštovao i jer smo bilidobri prijatelji. A ipak, tješi me da, ako jeneko samo i prošao pored Zuke, mora daje postao pametniji, jer svaki susret s njimbio je pravi praznik i gozba duha. Ljepšeje bilo sa Zukom šutjeti nego s mnogimarazgovarati, kaže Enver Mehmedbašić,veliki Zukin ahbab.“Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”,ovim je riječima Zuko odbio ponududa živi u kući Ive Andrića u Herceg-Novom.Zuko je bio čovjek koji je znao, anije solio pamet. Znanje je dijelio neprimjetno.Jednom je rekao da ga je stid sjeditisa Krležom kad vidi koliko Krležazna, a on ne zna.Zuko je, ma šta ta činjenica kome značila,bio i musliman i antifašista. Gotovo da jenepoznato da mu je mlađi brat stradao u Sarajevu1945. godine za vrijeme Luburićevestrahovlade. O tome nije govorio. Govorioje o drugim stvarima. Zuko će 60-ih godinaprošlog stoljeća otići na hadž. S hadža pišei tetki Fatmi kako joj je našao bedela, zamjenskuosobu koja ce za nemoćne učinitihadž. “Sad si i ti hadžinica”, piše Zuko. Kadasu ga jednom u Afganistanu pitali: “Koste vi?”, Zuko im je odgovorio: “Ja sam emMusliman, em turista.”Jedna anegdota veli da Zuko nije priznavaoda “posjeduje” toliko godina negomanje, odbivši da mu u “životni staž” uđuZuko Džumhur u Mostaru (prvi slijeva)spavanje, bolest, jer to, “presabirao” bi seZuko, i nije proživljeni nego prespavani,prebolovani dio života. Uz to, dodao bi daje za život najbolji lijek – rahatluk.Pisali su mu sa svih strana dunjaluka iznani i neznani. U njegovoj sehari ostaloje požutjelo pismo jedne Merime iz BanjaLuke koja mu je napisala: “Hodamo istimgradovima u kojima si ti bio, gledamoiste građevine koje si gledao, a niti znamoda gledamo, niti vidimo na način na kojisi ti gledao, vidio i kako si ispričao.” Netkoreče da je Zuko od ljudi pravio prijatelje.Često su ga nazivali “prijatelj života”.Bio je isti i na televizijskom ekranu,pred slikarskim platnom ili nad listom bijelehartije na kojoj će tek ispisati svoja blistavazapažanja sa putovanja bijelim svijetom,kao i onda dok za kafanskim stolom sjedi sasebi ravnim ili sa običnim svijetom.Riječi su mu bile izbrušene i precizne,baš kako i priliči nekome tko nosi ime sabljeHazreti Alija. Imao je talenta za petericu.Stariji stanovnici Herceg Novog,gdje je Zuko živio posljednjih 15 godinasvog života, još uvijek se sjećaju kako jepola mačaka u ovom gradu znalo krenutiza Zukom kada on, već dobro okasnio,krene da se vrati kući sa pijace. Naime,kada bi ga supruga Vezira poslala da kupiribu, on bi nakon obavljene trgovineobično zasjeo u kafani “Pod lozom” prekoputa pijace. Tu bi sa prijateljima naručiolozu, i pričajući i pijući sa njima zaboravljaobi na vrijeme. U međuvremenuriba bi počela da se “osjeća”, a oko kesebi se počele skupljati mačke. Kada bi,Zukina rodna kuća u Konjicusvjestan da je prekoračio svako vrijeme,konačno ustao i krenuo kući, to bi istovremenoučinile i mačke, koje su ga ušpaliru pratile kroz grad do kuće.“Pročitao sam negdje, doduše poodavno,kako su čuveni filmski glumci,Kirk Daglas i Gregori Pek ustvari naši zemljaci.Poslije, jedan moj prijatelj otišaoje dalje, pa se našalio kako je ustvari ČarliČaplin Hercegovac, odnosno Čapljinac– Čaplin iz Čapljine”, pričao je Zuko. Kadaje već obolio i kada su ga mjeseci dijeliliod odlaska na onaj svijet, prijateljikoji su ga posjećivali redom su ga pitališta mu je. On bi odgovorio: “Ma ništa.Samo su me stigli halali.” Kako im nijebilo jasno šta to znači, Zuko im je u svomduhu pojasnio: “Dok sam bio zdrav svi sumi govorili, te halal ti vjera, Zuko, kolikomožeš da pojedeš, te halal ti vjera kolikomožeš da popiješ... I eto stigli me halali.”Nekoliko dana prije smrti Zuko je velikomahbabu Enveru Mehmedbašiću Enkiu svom skromnom stilu, dok su sjedilina obali mora u Herceg-Novom, rekao:“Vidiš, Enko, ova majica i farmerke nameni i pogled na more je sve što mi sadatreba. To mi je dovoljno.”“Treba putovati i da bi se vidjelo sebe,a ne samo zemlje i ljude. Što god daljeputujem, sve sam bliži svome rodnommjestu”, kazivao bi Zuko po povratku sasvojih čestih hodoljublja.I ostao je zauvijek u svom rodnomKonjicu. Zuko je umro 27. novembra1989. godine u Herceg Novom, a dženazamu je bila 29. novembra u Konjicu. Imaoje običaj reći “da je na posljednje ovodunjalučkoputovanje najljepše poći takošto će čovjek obući bijelu košulju i otićibez pompe, bez velikih riječi i halabuke”.Ovaj pjesnik pustinjskog vjetra prijesmrti je zapisao i ovo: “Najduži put na brdovitimBalkanu je put od jednog metra!Toliko otprilike duga je i kičmena moždinasvakog odraslog insana. A nama jevazda najviše vremena trebalo da nam izstražnjice, končano, dođe u glavu.”U Konjicu, pokraj Neretve, koju je Zukonazvao “velikom, zrelom rijekom”, uPrkanj-mahali nalazi se Zukin dom, komesu, u ratu izranjavanom gelerima i nemarom,Konjičani vratili negdašnji sjaj. Da jedanas živ, Zuko bi zasigurno umjesto nekrologaispisao pohvalu jednoj čaršiji, svojojmahali, u kojoj, iako pozlijeđen, pulsiraprirodan život u žaru molitve, uz miris avlijskihzumbula i šefteli sokaka. Duh ovogmnogoznalca i dalje lebdi nad Neretvom.Zuko, iako nije živio u Konjicu, živioje sa Konjicem, gdje god da je bio, a nemagdje nije bio. q
ŽIVJETI ISLAMIslamske temeDžihad – sveti mir, a ne sveti ratMirza ef. MešićUvodne napomeneIz inače sadržajno bogatog i značenjskiraznolikog islamskog leksikona pojam kojegu posljednjih nekoliko decenija najčešće(zlo)rabe brojni mediji, intelektualci i mnogevlade na Zapadu, ali često i sami muslimani,jeste džihad. Posebno se, po tko znakoji put, značenje džihada aktualiziralo nakon11. rujna 2001. godine kada su izvršeniteroristički napadi na Sjedinjene AmeričkeDržave. Iako detalji tog nezapamćenog i šokantnognapada nikada do kraja nisu rasvijetljeni,dapače ostavili su puno sumnji, zacijeli je scenarij optužena Al-Qaida, terorističkavojna organizacija nastajala osamdesetihgodina 20. stoljeća u jeku afganistanskograta protiv Rusa. Početkom devedesetihgodina, nakon vojne akcije međunarodnezajednice protiv Sadamovog režima podnazivom “Pustinjska oluja”, koja je okupilado tada najveću svjetsku vojnu koaliciju, teostanka zapadnih vojnika na Bliskom istoku,uglavnom Amerikanaca, ta je organizacijaproglasila vlastiti džihad protiv SAD-ai drugih zapadnih zemalja. Cilj ostankaameričkih vojnika na muslimanskoj zemlji inakon pobjede nad Sadamovom vojskomnije bila borba protiv terorizma i kršenjaljudskih prava te širenje demokracije kolikounaprijed isplanirana puna kontrola nadproizvodnjom i izvozom nafte, koja je začlanove Al-Qaide opće dobro svih muslimana,a ne šačice korumpiranih arapskihvladara. Kako su se vojne akcije pripadnikaAl-Qaide okarakterizirale kao terorizam, anjeni se članovi stalno pozivali na islam idžihad, tako se na Zapadu i pojam džihadasve više poistovjećivao s terorizmom. Nakongubitka neprijatelja oličenog u komunizmui raspada takozvanog Istočnog bloka,zapadnim su imperijalističkim silamaislam i džihad, odnosno rat protiv terorizma,došli kao naručeni u pravdanjima/lažimameđunarodnoj zajednici i međunarodnojjavnosti o razlozima vojnih napada naAfganistan i Irak. 1Džihad je nakon tih napada, a uslijedorganiziranja određenog otpora unutar Afganistanai Iraka, podrazumijevao sve najgorešto ljudska mašta može zamisliti: ubojstvanevinih civila, planirane otmice turistai javna smaknuća pred TV kamerama, aktiviranjaauto bombi na tržnicama prepunimljudi, kršenje tuđih prava i sl; što je kod nemuslimana,ali dobrim dijelom i kod samihmuslimana, izazvalo stanje straha i nesigurnosti.Džihad je nepravedno reduciran nasamo jedno značenje što je bilo i pogrešno ikontraproduktivno. S jedne strane, džihadje zloupotrijebljen od minorne, ali opasnemuslimanske grupe, a s druge strane, krivointerpretiran do mjere da su i muslimani (p)ostali zbunjeni i uplašeni. Sami spomen teriječi kod običnog Zapadnjaka izazivao jezgražanje, ali što je najgore i prema svemuostalom što se dovodi u vezu s islamom.Islam je na neki način poistovjećen s džihadom,a džihad opet sa svim najbrutalnijimšto može zamisliti ljudska mašta. Zapravosu napadi na SAD 11. rujna 2001. godinepokrenuli na različitim nivoima široke raspraveo islamu kao vjeri, kulturi i civilizacijii općenito načinu života čiji pripadnicičine skoro četvrtinu ukupnog svjetskog stanovništva.Zagovornici sukoba civilizacijapolako su dolazili na svoje, a muslimani diljemZapada postali su predmetom brojnihsumnjičenja. Većina ispitanika na Zapadu urazličitim su anketama islam počeli dovoditiu vezu s terorizmom, ubijanjem i nasiljemte grubim kršenjem ljudskih prava. Džihadse počeo zloupotrebljavati u dnevnopolitičkesvrhe, osobito kada je trebalo izmislitineprijatelja i otvoriti novu frontu, ojačativojnoindustrijski kompleks ili zaposjestinaftna polja, ukazati na sve veći broj imigranataili obraniti autokratske režime uislamskom svijetu. Džihad i džihadisti postalisu i, nažalost, još uvijek su top temabrojnih studija i novinskih napisa. Zato ovajtekst u najkraćem ima za cilj rasvijetliti nekaod najvažnijih značenja džihada te donijetiispravna i među muslimanima općeprihvaćenastajališta o ovom danas još uvijekneshvaćenom islamskom pojmu.Pojmovno određenje džihadaUz časne izuzetke, koji nude ispravnai cjelovita pojašnjenja, džihad se običnona Zapadu prevodi(o) kao “sveti rat” kojegmuslimani pokreću i/ili vode protivnemuslimana, a nerijetko je sinonim zasve vrste ekstremizma i terorizma kojegpojedinci čine iz vjerskih pobuda. Na početkugovora o džihadu važno je razjasnitii strogo naglasiti da kovanica “sveti rat”(Holy War) ne postoji u kur'anskosunnetskompojmovniku i da je svako tu-75JOURNAL