Untitled - Treći Trg

dijelu priče stanovao je najjači strah: počinjemo slagati priču o kompozitoru
i tekstopiscu, a tamo, negdje vani, svi će čekati priču o pjevaču. Već tu
mirisala je neka tajna koja se i zna i ne zna. Nekako lebdi – tu je, a i nije.
Jer, otkud ime i prezime iza pjesama koje vučem(o) u onoj torbina kojoj
piše „sevdalinke“? Kako ćemo ovoj knjizi dati snage da se bori sa tvrdim
navikama i uvriježenim mišljenjima?
Kada mi je Damir dao notne zapise, mnoge od njih sam i sama „prepoznala“
kao narodne pjesme. Svakoj od njih, svakoj od stotinu, Zaim je dao
melodiju. Nekima i tekst. Ostale su, najčešće, potpisivali Safet Kafedžić,
Jozo Penava, Rade i Zora Dubljević, Bogunović, Judučić, Torlak... I već
nakon drugog čitanja, mogu se prepoznati one u kojima „tandem“ Zaim
Imamović – Safet Kafedžić dotaknu metar i ritam sevdalinke, poeziju što
se prelijeva od slavljenja prirode do veličanja ljubavi, slike dragih gradova
Sarajeva, Mrkonjića, Počitelja. I zaista, većina njihovih pjesama baštine
sevdalinku, zadržavaju specifičnu leksiku, tematiku i strukturu ove pjesme.
Upravo ove pjesme mogu, pažljivom/j čitatelju/ki, prenijeti dah vremena
u kojem su nastajale ljubavne priče zaogrnute ašikovanjem i čekanjem
dragog/e. Sa ostalim autorima Imamović donekle izlazi iz ovih okvira. Neke
od pjesama su „pomaknute“ od sevdalinke prema starogradskoj pjesmi,
čak ponekad i prema šlageru (i melodijski i tekstualno). Veliki broj njih
seže u „drugo vrijeme“, naslanjaju se na ljubavnu poeziju i lako pamtljive
(glagolske) rime. Ponajprije muzičari (iz notnih zapisa), a onda i slušaoci
tonski zabilježenih pjesama moći će prepoznati i procijeniti sa koliko je
pažnje, osjećaja i truda Zaim muzički „pratio“ tekstove. Koliko je one npr.
Kafedžićeve muzikom vezao za sevdalinku, a neke druge harmonijom i
vorspielima približio tada toliko popularnim šlagerskim pjesmama. Slična
nit može se pratiti i u pjesmama koje Zaim Imamović potpisuje sam.
Na kraju, postoji i nekoliko pjesama koje svojim tekstom kao da nisu dio
cjeline. Ipak, nismo ih „bacili“ i stavili druge. Upravo zato da čitatelj/ka sazna
i to: Zaim je vrlo često pisao muziku na tekstove koje su mu slali nepoznati
tekstopisci, vrlo često i „obični“ ljudi, ne, dakle, oni iz svijeta muzike. I na
takve molbe Zaim se odazivao. Na jednom od notnih zapisa našli smo
jedan takav tekst. Zaim je, pišući melodiju, pokušavao „tesati“, dorađivati
tekst. A onda je pored nota zapisao: Na ovu melodiju dati drugi tekst.
Dobro, to je pjesmarica, reći ćete. I jeste, s jeseni je i bila pjesmarica.
Ali, stotinu je notnih zapisa osuđeno na sobe i police ili onih rijetkih
67