Untitled - Treći Trg

Nikakav tekst osim informacije uz (poneku) fotografiju u cijelom jednom
nijemom filmu o Zaimovom životu ostavlja mogućnost da, svako na svoj
način, interpretira, gleda i upoznaje njegov život. Takva dokumentarnost
u kojoj se trudimo da ne bojimo priču, da joj ne dajemo razne i različite
povijesne, kulturne, političke i ine kontekste, nego da samo nudimo stvarne
događaje, susrete, ljude na fotografijama, činilo nam se, bitna je i sada
jedina moguća.
Onda smo opet stali. Priča stoji. Čeka još neki impuls, još neki trag. Skoro
da nas koči želja i obaveza da ta knjiga bude gotova prije 2. februara,
desetogodišnjice Zaimove smrti. Da ga se sjetimo s tom knjigom u ruci.
Ali, nije išlo. Stoji nekakav čudan osjećaj da je moramo, trebamo staviti
u neke „drugačije korice“, oživjeti je na drugačiji način. I puno pričamo o
tome. Vraćamo se na početak. Opet do muzike. Noćima se pitam: Kako
ja slušam Zaima? Slušam ga kući kad radim, kad sam nervozna i trebam
smiraj, slušam ga na walkmanu dok hodam gradom, slušam ga kad
prijateljima iz Slovenije objašnjavam šta je sevdalinka i šta je sve iz nje
(pro)izašlo, slušam ga kad perem prozore ili peglam (sjećanje: tako ga je
slušala i nana). Kada pjevam Zaima? Kad su pored meni dragi ljudi, kad
sam sama i vesela, kad sam sama i tužna, kad šaljem nekome ljubavnu
poruku u riječima koje već postoje, kad me miris hercegovačkog vina na
tren odvoji od bezobrazno slatke Coca-Cole, kad puno ljudi tiho pjeva. S
kim pjevam Zaima? Sa mamom i tatom, u autu dok se vozim od Sarajeva
do Zagreba, sa prijateljima koji su se rodili kad je Zaim već prestao da
pjeva. To je odgovor! Neki mlađi ljudi slušaju Zaima. Zaima interpretatora,
Zaima kompozitora, Zaima tekstopisca. Slušaju ga ne samo i zato što je
taj opus dio neke njihove tradicije, nego i zato što slika Hajd’mo draga lugu
zelenome da do zore slušamo slavuje... i muzika po kojoj pleše ova slika
plijene njihovu pažnju. Kao rad, kao djelo, kao – nešto lijepo.
Tako su i priču o Zaimu mnogi prijatelji doveli do kraja. Svako onoliko koliko
ju je osjećao, razumio, želio obojiti svojim kistom i svojim bojama. Pa sve i
kad smo se pribojavali da mnogo ruku može priču i zaglušiti, vjerovali smo
svima. I Zaimovoj supruzi Fadili, koja nam je ustupila fotografije, ploče
i poneku priču i anegdotu. I umjetnici Šejli Kamerić, koja je pristala da
„obuče“ knjigu. Da je prilagodi vremenu u koje izlazi, da je našminkane
primjetno, ovlaš, bez rumenila i jakog mirisa, da je samo dodirne, da
69