Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

za opstanak. No činilo se da to objašnjava i varijacije vrsta i zadivljujuću
savršenost prirodnog svijeta, koji zadržava samo poboljšanja.
Iznad svega, to je iz slike izmaknulo Boga i omogućilo biolozima da
prirodu proučavaju ne brinući o božanskom planu u njoj.
Teorija o prirodnom odabiru osporavala se skoro čitavo stoljeće.
Vitalisti, poput Bergsona, odbacivali su njezin tvrdoglavi materijalizam,
naglašavajući da joj manjkaju mehanizmi za objašnjavanje podrijetla
varijacija. Sve do 50-ih godina prošlog stoljeća i otkrića uloge DNK,
teorija prirodnog odabira nije bila općenito prihvaćena među znanstvenicima.
Činilo se da molekula DNK potvrđuje materijalnu prirodu
nasljednosti i pruža mehanizam koji je nedostajao. Kako je DNK
samoduplicirajuća i svoju informaciju prenosi proteinima, biolozi su
zaključili da informacija ne može teći natrag od proteina ka DNK;
zbog toga genetske varijacije mogu nastati zbog pogrešaka u duplikacijskim
procesima. Francis Crick nazvao je to »središnjom dogmom«
mlade discipline zvane molekularna biologija. »Slučajnost je jedini
pravi izvor novosti«, napisao je.
Otkriće uloge DNK i formuliranje teorije o prirodnom odabiru
kroz molekularne pojmove dalo je novi zamah materijalističkoj filozofiji.
Postalo je moguće na temelju znanosti tvrditi da je život čisto
materijalni fenomen. Francis Crick je napisao: »Krajnji cilj modernog
pokreta u biologiji jest objasniti ukupnu biologiju pojmovima fizike i
kemije« (originalni kurziv). Francois Jacob, još jedan nobelovac medu
molekularnim biolozima, piše: »Procesi koji se javljaju u živim bićima
na mikroskopskoj razini molekula ni na koji način se ne razlikuju od
onih koje analizira fizika i kemija u neživim sustavima«.
Materijalistički pristup u molekularnoj biologiji samo se dodatno
učvršćivao, ali počivao je na nedokazivoj pretpostavci da je slučajnost
jedini izvor novosti u prirodi i da je priroda lišena ikakvog cilja, namjere
ili svijesti. Jacques Monod, molekularni biolog također nagrađen Nobelovom
nagradom, ovu je ideju jasno izrazio u svom slavnom eseju
Chance and necessity (Slučaj i nužnost): »Kamen temeljac znanstvene
metode čini postulat da je priroda objektivna. Drugim riječima, sustavno
nijekanje da 'istinsko' znanje može biti dosegnuto tumačenjem
pojava u kategorijama krajnjih uzroka - da tako kažemo, 'svrhe'. (...)
Taj čisti postulat nemoguće je dokazati, jer je očigledno nemoguće zamisliti
eksperiment kojim se bilo gdje u prirodi dokazuje nepostojanje
svrhe ili svrhovitog kraja. Ali postulat objektivnosti esencijalan je za
znanost i on je vodio Čitav njezin čudesni razvitak tijekom tri stoljeća.