Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

Od 30-ih godina 20. stoljeća nadalje, antropologija je u svom proučavanju
drugih opsesivno tragala za redom, kako bi se uzdigla do
statusa znanosti. Pritom je stvarnost transformirala u gotovo neshvatljive
rasprave.
Evo jednog izvatka iz knjige Claude Levi-Straussa Elementarne strukture
srodstva (1949.), koja predstavlja jedan od tekstova putem kojih je
antropologija uspjela zadobiti status znanosti: »Primjerice, u normalnom
sustavu od osam pododjela, unuk će reproducirati pododjel oca
svoga oca ženeći se kćerkom kćerke majčine majke brata. Odstupanja
između tradicionalnog sustava i novog poretka kod Marimbata
okončavaju u praksi identificiranja kćerke majčinog brata i kćerke
kćeri brata majčine majke kao mogućih ženidbenih partnera, drugim
riječima, za TJANAMA: nangala = nauola. Prema tome, TJIMIJ muškarac
ženi se namij ženom. Otac dokazuje da je njegova kćer nalyeri (što
je 'uobičajeni' pododjel). Međutim, žena namij je prema srodstvu
purima, kćerka sestrinog sina 'pogodna za ženidbu', no prema pododjelima
ona je 'sestra'. Posljedično tome, njezina kćer je nabidjin, jer
prema urođeničkim pravilima, formuliranim u matrilinearnom idiomu:
'namij čini nabidijn'. Iz ovoga nastaje proturječje bilo da su pododsjeci
patrilinearni ili matrilinearni«.
Baš kad je antropologija mislila kako se, zahvaljući takvim »strukturalističkim«
diskursima, uspostavila unutar znanstvene zajednice,
doživjela je temeljno nazadovanje. Njezin objekt izučavanja, ti primitivci
koji žive izvan vremena, počeli su nestajati kao snijeg na suncu:
do sredine 20. stoljeća postalo je nevjerojano teško pronaći »prave«
urođenike koji nikad nisu imali nikakvog dodira s industrijskim svijetom.
Dapače, takvi narodi možda nikad i nisu postojali. Već u drugoj
polovici 19. stoljeća starosjedilački narodi Amazone, naprimjer, u
velikoj su mjeri uvučeni u gradnju industrijskog svijeta, kojemu su
pridonijeli vitalnu komponentu, gumu. Većina njih još otada koristi
metalna oruđa industrijskog podrijetla.
Tijekom 1960-ih, kriza je antropologiju gurnula u dvojbu »poststrukturalističke«
samokritičnosti. Antropolozi su došli do spoznaje
da svojom prisutnošću utječu na stvari, da su i sami neka vrsta kolonijalnih
agenata i da je, još gore, njihova metodologija puna napuklina.
Već pojam sudionika promatrača sam je po sebi kontradikcija, budući
da je nemoguće promatrati ljude s visoka dok istodobno sudjelujete
u njihovim djelatnostima, jednako kao što utakmicu u kojoj igrate
ne možete gledati s tribina. Antropološka metoda osuđivala je
svoje praktikante na »ples na rubu paradoksa« i na igranje shizofrene