Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

nisu bili tako dugo stabilni i konstantni; ništa neživo, ma kako god
složeno bilo, nije nepromijenjeno preživjelo niti djelić vremena u kojemu
koegzistiraju DNK i njezina mašinerija za replikaciju«.
Na početku svog postojanja, nekih 4,5 milijarde godina unazad,
planet Zemlja bio je negostoljubivo mjesto za život. Kao užarena kugla
tekuće lave, imao je radioaktivnu površinu; njegova voda bila je
toliko vruća da je postojala jedino u obliku pare koja se ne može kondenzirati,
a njegova atmosfera, lišena kisika koji bi se mogao udisati,
sadržavala je otrovne plinove kao što su cijanid i formaldehid.
Prije otprilike 3,9 milijardi godina površina Zemlje se ohladila
dovoljno da se povrh tekuće magme stvori tanka kora. Neobično, no
život, a tako i DNK, pojavili su se relativno brzo nakon toga. Znanstvenici
su pronašli tragove biološke aktivnosti u sedimentarnim stijenama
koje su stare 3,85 milijardi godina, a lovci na fosile našli su
okamine bakterija stare 3,5 milijarde godina.
Tijekom prve dvije milijarde godina života na Zemlji, planet su nastanjivale
samo anaerobne bakterije, za koje je kisik otrovan. Te bakterije
su živjele u vodi, a neke od njih naučile su koristiti vodik sadržan
u molekulama H 2
0, dok su kisik izbacivale. To je otvorilo puteve
novom i učinkovitijem metabolizmu. Postupno obogaćivanje atmosfere
kisikom dopustilo je pojavljivanje nove vrste stanica, sposobnih
da koriste kisik i opskrbljenih jezgrom za pohranjivanje svoje DNK.
Te stanice s jezgrom su najmanje tri puta krupnije od bakterijskih stanica.
Kako tvrde biolozi Lynn Margulis i Dorion Sagan: »Biološki prijelaz
između bakterija i stanica s jezgrom tako je iznenadan da se
ne može objasniti postupnim promjenama tijekom vremena«.
Od tog trenutka nadalje oblikuje se život kakvog poznajemo. Stanice
s jezgrom udružile su se kako bi stvorile prve višestanične organizme
kao što su alge. One fotosintezom također proizvode kisik. Atmosferski
kisik povećao se na oko 21 posto i nakon toga se na toj razini
stabilizirao, prije otprilike 500 milijuna godina - srećom, jer da je
razina kisika bila za nekoliko postotaka viša, živa bića bi spontano sagorjela.
Prema Magulisu i Saganu, takvo stanje stvari »ostavlja dojam
kao da je riječ o svjesnoj odluci o održanju ravnoteže između opasnosti
i mogućnosti, između rizika i koristi«.
Oko 550 milijuna godina unatrag, život je eksplodirao u velikoj
raznolikosti višestaničnih vrsta, algi i mnogo složenijih biljaka i životinja
koje su živjele ne samo u vodi nego i na zemlji i u zraku. Od svih
vrsta koje su živjele u to doba nijedna nije opstala do danas. Prema