Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

Nemoguće mu je izbjeći, čak ni djelomice niti u ograničenom području,
a da se ne napusti područje same znanosti« (originalni kurziv).
Biolozi su mislili da su pronašli istinu i nisu oklijevali da ju nazovu
»dogmom«. Začudo, njihovo novopronađeno uvjerenje nije poljuljano
ni otkrićem, do kojeg je došlo tijekom 60-ih, da postoji genetski
kod koji je isti za sva živa bića i koji ima šokantne sličnosti s ljudskim
kodirajućim sustavima, odnosno jezicima. Kako bi prenio informaciju,
genetski kod koristi elemente (A, G, C i T) koji sami za sebe nemaju
značenje, ali koji u kombinaciji jedan s drugim tvore značenjske jedinice,
na isti način na koji slova tvore riječi. Genetski kod sadrži 64
»riječi« od po tri slova, od kojih svaka ima značenje, uključujući i dvije
interpunkcijske oznake.
Kako je naglasio lingvističar Roman Jacobson, takvi kodirajući sustavi
su sve do otkrića genetskog koda smatrani »isključivo ljudskim
fenomenom« - dakle fenomenom koji zahtijeva prisutnost inteligencije
kako bi postojao.
Kad sam počeo čitati literaturu o molekularnoj biologiji, ostao sam
osupnut nekim opisima. Moram priznati da i jesam tražio bilo što
neobično, budući da me je moje istraživanje dovelo do stava da DNK
sa svojom staničnom mašinerijom uistinu jest ekstremno sofisticirana
tehnologija kozmičkog podrijetla. Ali gutajući tisuće stranica biologijske
literature pronašao sam čitav svijet znanstvene fantastike koji,
čini se, potvrđuje moje hipoteze. Proteini i enzimi opisani su kao »minijaturni
roboti«, ribosomi su »molekularni kompjutori«, stanice su
»tvornice«, sama DNK je »tekst«, »program«, »jezik« ili »datoteka«. Dovoljno
je samo doslovno čitati suvremenu biologiju da bi se došlo do
razornih zaključaka, pa ipak većina autora pokazuje potpuno pomanjkanje
čuđenja i čini se da smatraju kako je život tek »normalna
fizikalno-kemijska pojava«.
Jedna od činjenica koja me najviše mučila bila je astronomska duljina
DNK sadržane u ljuskom tijelu: 125 milijardi kilometara. To je,
razmišljao sam, nebesko uže o kojem govore Ashaninke: ono je u nama
i svakako je dovoljno dugačko da poveže zemlju i nebesa. Što su
biolozi napravili s ovim kozmičkim brojkama? Većina njih nije ih uopće
ni spomenula, a oni koji jesu govorili su o »beskorisnoj, ali zabavnoj
činjenici«.
Mučila me je također i sigurnost koju većina biologa pokazuje pred
licem tako duboko zagonetne stvarnosti koju opisuju. Naposljetku,