Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

tehnikama drugačijim od uzimanja halucinogena, ali u Zapadnoj Amazoni,
koja uključuje peruanski, ekvadorski i kolumbijski dio Amazone,
teško je pronači kulturu koja ne koristi čitav arsenal psihoaktivnog
bilja. Prema popisu, u Zapadnoj Amazoni postoje 72 kulture
koje koriste ayahuascu.
Richard Evans Schultes, najistaknutiji etnobotaničar 20. stoljeća,
piše o iscjeliteljima iz određene regije Zapadne Amazone koju on smatra
jednim od središta zapadnoamazonskog šamanizma: »Liječnici iz
plemena Kamsa i Inga iz doline Sibundoy posjeduju neobično veliko
znanje o ljekovitom i otrovnom bilju... Jedan od najpriznatijih je Salvador
Chindoy, koji inzistira na tome da su ga njegovu znanju o medicinskim
svojstvima biljaka naučile same biljke, putem halucinacija
koje je iskusio tijekom svog dugogodišnjeg iskustva u liječenju«.
Schultes ne govori ništa više o halucinatornom podrijetlu botaničke
ekspertize amazonskih naroda, jer se tu i ne može reći ništa što
ne bi proturiječilo dvama fundamentalnim principima zapadnoga
znanja.
Prvo, halucinacije ne mogu biti izvor pravih informacija, budući da
se držati ih takvima po definiciji smatra psihozom. Zapadna znanost
halucinacije smatra u najboljem slučaju iluzijama, u najgorem morbidnim
fenomenom.
Drugo, biljke ne komuniciraju poput ljudi. Znanstvene teorije o
komunikaciji tvrde da samo ljudska bića koriste apstraktne simbole
kao što su riječi i slike te da biljke ne prosljeđuju informacije u obliku
mentalnih slika. Za znanost, izvor halucinacija je ljudski mozak, a
neke molekule sadržane u psihoaktivnim biljkama mogu ga jedino
potaknuti na haluciniranje.
U Riju sam tek shvatio koliki su razmjeri dileme koju postavlja halucinatorno
znanje urođeničkih naroda. S jedne strane, njegovi rezultati
empirijski su potvrđeni i koriste se u farmaceutskoj industriji;
s druge strane o njegovu se podrijetlu ne može znanstveno raspravljati
jer ono proturiječi aksiomima zapadne znanosti.
Kada sam shvatio da je enigma o biljnoj komunikaciji slijepa točka
znanosti, osjetio sam poziv da započnem jedno dublje istraživanje te
teme. Tim više, misterij biljne komunikacije nosio sam u sebi još od boravka
kod Ashaninki, a znao sam da istraživanja kontradikcija u znanosti
često poluče plodne rezultate. Konačno, činilo mi se da uspostavljanje
ozbiljnog dijaloga o ekologiji i botanici s urođeničkim narodima zahtijeva
da se to pitanje postavi.