Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

sam pisao, odjednom mi se pred očima ukazala čvrsta slika kako se
pojavljuje iz zbrke, kao kod stereograma: većina antropologa koja se
bavila proučavanjem šamanizma vidjela je jedino vlastitu sjenu. To se
ticalo onog o shizofreniji, o kreatorima reda, o majstorima za sve i
tvorcima kaosa.
Kako sam bio siguran da je enigma halucinatornog znanja tek očigledna
slijepa ulica, i kako sam se trudio suspregnuti nevjericu, počeo
sam se pitati hoću li nakon svega uopće biti u stanju iznaći kakvo rješenje.
Prolaz koji vodi u šamanski svijet sigurno je skriven od normalnog
pogleda, no možda postoji način da ga se obuhvati stereoskopski...
Razmišljajući tako, shvatio sam da se halucinacije koje sam vidio u
Quirishariju također mogu opisati kao trodimenzionalne slike nevidljive
normalnom pogledu. Prema mojim Ashaninka prijateljima, izlaz
iz slijepe ulice moguć je upravo postizanjem halucinantnog stanja
svijesti. Za njih nema fundamentalne kontradikcije između praktične
stvarnosti njihova života u šumi i nevidljivog i iracionalnog svijeta
ayahuasqueroa. Naprotiv, upravo svojim kretanjem natrag i naprijed
između tih dviju razina čovjek može izvući korisno i potvrdljivo znanje
koje se drukčije ne može dosegnuti. To mi je bio dokaz da je moguće
uskladiti ova dva očigledno različita svijeta.
Osjećao sam također da moram unaprijediti vlastitu vještinu defokusiranja
ukoliko želim postići nekakav uspjeh. Stanujem nedaleko
od dvorca koji je pripadao obitelji Arhtura Conana Doylea, autora romana
o Sherlocku Holmesu. Tijekom svoje mladosti često sam se divio
»zaobilaznim« metodama poznatog detektiva, koji bi se zaključavao
u svoj ured i svirao na violini disonantne tonove do dugo u noć
- da bi se potom pojavio s ključem misterija. U hladnim maglama
švicarskog platoa, počeo sam slijediti Holmesov primjer. Čim bi djeca
otišla na spavanje, odlazio bih dolje u svoj ured i hvatao se posla s
hipnotički disonantnom glazbom koja je svirala u podlozi.
U nekim bih večerima išao i dalje. S obzirom da šetnja olakšava
razmišljanje, obukao bih se toplo i otišao lutati sa svojim kasetofonom
po maglovitoj tami. Dok su mi društvo pravili tek ritmični udarci vlastitih
cipela, naglas bih razmišljao o svim zamislivim rješenjima zagonetke
koja me je počela opsjedati. Sljedećeg dana prepisivao bih te
nebulozne solilokvije tražeći nove perspektive. Neki odlomci doista
su mi pomogli da shvatim kamo to pokušavam otići: »Moraš defokusirati
svoj pogled kao da želiš pogledom istodobno obuhvatiti znanost
i vizije urođenika. Tada će njihovo zajedničko tlo izroniti u obli
ku stereograma...«