Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA

jena negdje drugdje, a ne na Zemlji - koju je radikalno promijenila svojim
dolaskom prije nekih četiri milijarde godina.
Ovakvo gledište bilo mi je potpuno novo i promijenilo je način na
koji promatram svijet. Na primjer, lišće drveća sad mi se činilo poput
pravih solarnih ploča. Dovoljno je pogledati ih izbliza da bi se vidio
njihov »tehnološki«, organizirani aspekt.
Uvećani dio lista pokazuje njegovu
organiziranost i preciznost.
To otkrivenje me je uznemiravalo. Počeo sam razmišljati o svojim
očima kojima sam gledao biljke u vrtu. U danima svog iščitavanja literature
doznao sam da je ljudsko oko mnogo sofisticiranije od bilo
koje kamere slične veličine. Stanice na vanjskom sloju retine mogu apsorbirati
i jednu jedinu česticu svjetla, ili foton, i uvećati njezinu energiju
najmanje milijun puta prije nego što je prenesu u obliku živčanog
signala do stražnje strane mozga. Šarenica oka, koja funkcionira kao
očna dijafragma, kontrolirana je automatski. Rožnica je precizno zakrivljena.
Leću fokusiraju minijaturni mišići koji su također automatski
kontrolirani putem povratne veze. Krajnji rezultat tog vizualnog
sustava, još uvijek nesavršeno shvaćenog u njegovoj ukupnosti, jest
jasna, obojena, trodimenzionalna slika u mozgu koju percipiramo kao
vanjsku. Mi nikad ne vidimo stvarnost, nego samo njezin unutarnji
prikaz koji za nas neprestano konstruira naš mozak.
Ono što mi je izazivalo nemir nije toliko bila sličnost ljudskog oka
s organskom i izuzetno sofisticiranom tehnologijom rođenom posredovanjem
kozmičkog znanja, nego to što su to moje oči. Tko je to »ja«