Izvješće o stanju prirode 2005. - Priroda

države članice se obvezuju poduzeti potrebne mjere kako bi održale populaciju vrsta na koje
se odnosi članak 1. Smjernice na razini koja prvenstveno odgovara ekološkim, znanstvenim i
kulturnim zahtjevima, istovremeno uzimajući u obzir i ekonomske te rekreacijske zahtjeve, ili
kako bi održale populaciju tih vrsta na željenoj razini. Ova smjernica također čini okosnicu za
stvaranje sustava Ekološke mreže NATURA 2000.
1.5. Propisi Republike Hrvatske
Zakon o zaštiti prirode (NN 70/05 i 139/08, u daljnjem tekstu Zakon) temeljni je domaći
zakonski akt kojim se uređuje zaštita prirodne baštine, pa se njime uz ostalo određuju dijelovi
žive i nežive prirode koji imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske. Ovaj je akt zamijenio
prethodnike jednaka naziva: sadržajem znatno skromniji akt iz 1994., te Zakon iz 2003.
godine koji se na snazi održao tek nešto više od godinu dana. Zakon o zaštiti prirode definira
kategorije zaštite te propisuje postupak proglašenja, način upravljanja zaštićenim dijelovima
prirode, način zaštite, nadzor i druga važna pitanja. Pored tradicionalnih oblika zaštite
prirode, odnosno zaštićenih područja i zaštićenih vrsta, kao novost u domaćem regulatornom
sustavu zaštite prirode ovaj Zakon propisuje mjere zaštite i u pogledu korištenja prirodnih
dobara, izvođenja zahvata u prirodi, prostornog uređenja i drugo.
Osim samog Zakona o zaštiti prirode, u Republici Hrvatskoj na snazi je još nekolicina
općenormativnih akata na razini zakona čija je primjena od značaja za zaštićena područja.
Pri tome su naročito važni zakoni koji reguliraju upravljanje i gospodarenje prirodnim
resursima, prostorno uređenje i zaštitu okoliša, a među njima se posebno ističu Zakon o
vodama, Zakon o šumama, Zakon o lovstvu, Zakon o morskom ribarstvu, Zakon o
rudarstvu te Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Navedeni zakoni neće se
posebno razmatrati u sklopu ovog Izvješća.
Iako u sustavu zaštite prirode postoji znatan broj važećih podzakonskih akata, oni se
uglavnom bave zaštićenim vrstama, dok bi donošenje nekolicine akata od značaja za
zaštićena područja tek trebalo uslijediti, budući da su propisani Zakonom o zaštiti prirode iz
2005. godine. Vrlo značajan podzakonski akt koji je donesen 2007. godine te dijelom
ugrađen i u Izmjene i dopune Zakona o zaštiti prirode iz 2008. godine (139/08) jest Uredba o
proglašenju ekološke mreže (NN 109/07, u daljnjem tekstu: Uredba) kojom se za čitavo
područje Republike Hrvatske definira Nacionalna ekološka mreža (NEM), odnosno sustav
međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja koja svojom
uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose očuvanju prirodne
ravnoteže i biološke raznolikosti. O Nacionalnoj ekološkoj mreži i samoj Uredbi detaljnije
obrazloženje dat će se u nastavku Izvješća.
Što se tiče normativno-pravne zaštite prirode na županijskoj razini, valja istaknuti dokumente
prostornog uređenja, koji se inače također smatraju podzakonskim aktima, a među njima
posebno Prostorni plan Primorsko-goranske županije (SN 14/00) kojim je područje
stotinjak prirodno vrednijih dijelova Županije, o kojima je riječ i u ovom Izvješću, predviđeno
za zaštitu u različitim kategorijama. Županijski Prostorni plan obvezujući je dokument višeg
reda u odnosu na prostorne planove gradova i općina, tako da su i oni dužni u vlastitim
dokumentima prostornog uređenja poštovati namjenu zaštite za pojedina prirodna područja ili
objekte. Sukladno zakonskim ovlastima, županije su nadležne i za donošenje odluka o
proglašenju zaštićenih prirodnih vrijednosti za pojedine kategorije zaštite, kao i za donošenje
mjera zaštite za područja koja su svrstana u te kategorije.
12