Izvješće o stanju prirode 2005. - Priroda

odredišta), došlo je krajem dvadesetog stoljeća u Europi i svijetu do pojave selektivnog
turizma, kao opreke masovnom turizmu.
Jedan od najznačajnijih oblika selektivnog turizma je svakako ruralni turizam, koji se
uglavnom razvija u krajevima udaljenijim od urbanih središta i žarišta masovnog turizma.
Upravo u „zaostalim“ i „pasivnim“ krajevima, gdje je jedan od glavnih izvora prihoda ranije
bila poljoprivreda, danas su se, zbog napuštanja poljoprivrednih djelatnosti i ekonomskog
osiromašenja, njihovi žitelji našli u gospodarskom i demografskom procjepu. Zbog toga su
čitavi krajevi i krajobrazi doživjeli i još doživljavaju snažnu transformaciju, nažalost
negativnog socijalnog predznaka.
Gorski kotar, dijelovi kvarnerskih otoka i zaleđe priobalja tipična su takva područja. Premda
se ruralni i eko-turizam još nisu jače uvriježili na prostorima Primorsko-goranske županije,
nameću se kao jedno od mogućih rješenja za zaustavljanje daljnjeg ekonomskog i socijalnog
propadanja takvih krajeva „u stagnaciji“.
Ruralni turizam podrazumijeva glavne aspekte „održivog turizma“, koji ne šteti okolišu i
prirodi, a u pravilu uključuje i oživljavanje (u ovom slučaju pretežno tzv. „ekološke“)
poljoprivredne proizvodnje, te sudjelovanje turista u aktivnostima koje se provode u ruralnim
područjima. Takve aktivnosti uključuju konzumaciju domaćih proizvoda, upoznavanje i
sudjelovanje turista u poljoprivrednim i tradicijskim radovima, neposredan kontakt s domaćim
životinjama, biljkama, prostorom, upoznavanje s lokalnim običajima, kulturom i slično.
Eko-turisti se zanimaju za sve aspekte prirode (a u pravilu i kulture) kraja koji posjećuju.
Osnovna njihova vrlina bila bi da nastoje pomoći u naporima za trajno očuvanje prirode,
okoliša i općenito svih vrijednosti zbog kojih dolaze u određeni kraj. Između eko-turizma (u
širem smislu) i ruralnog turizma (u užem smislu) te očuvane prirode i zaštićenih područja
postoje brojne veze i međuovisnosti.
Eko-turizam i ruralni turizam teško se mogu razvijati bez očuvane prirode, a prirodu je
moguće (zasad) najučinkovitije očuvati u zaštićenim područjima. Stoga su za eko-turiste od
osobitog značenja one destinacije u kojima ima zaštićenih područja. Značajno je istaknuti da
se dio eko-turista koji posjećuju zaštićena područja regrutira iz redova posjetitelja
domaćinstava registriranih za obavljanje djelatnosti ruralnog turizma, i oni bi tamo (po
definiciji) trebali nalaziti njima najprihvatljiviji smještaj. Na taj način bila bi uspostavljena
neraskidiva veza između eko-turizma, ruralnog turizma i očuvane prirode (zaštićenih
područja!). Nažalost, u Primorsko-goranskoj županiji ruralni turizam je tek u začecima, dok je
u nekim susjednim županijama vrlo razgranata i važna grana turizma.
U lipnju 2008. godine, u Staroj Sušici potpisana je Deklaracija o ruralnom turizmu između
Centra za brdsko-planinsku poljoprivredu Primorsko-goranske županije i Hrvatskog farmera.
Svrha Deklaracije o ruralnom turizmu je poticanje razvoja ruralnog turizma. Ruralni turizam
značajan je čimbenik u aktivaciji i održivom razvoju ruralnih područja, koji pomaže očuvanju
lokalnog identiteta, tradicije i običaja, štiti prirodu i okoliš, jača autohtonu, tradicijsku i
ekološku proizvodnju, te pomaže razvoju ruralnih krajeva na osnovi održivog razvoja. Centar
za brdsko-planinsku poljoprivredu preuzet će funkciju nositelja aktivnosti vezanih uz
Deklaraciju o ruralnom turizmu.
Iako se od ruralnog turizma ne može očekivati tako velik negativan pritisak na prirodu kao od
već uvriježenog „masovnog turizma“,i u njegovu budućem razvitku također treba unijeti mjeru
opreza što se tiče očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti. Prilikom izrade posebne
Strategije ruralnog turizma potrebno je ugraditi odgovarajuće smjernice za očuvanje biološke
i krajobrazne raznolikosti, koje predstavljaju temeljne vrijednosti na kojima se takav oblik
turizma oslanja. Uključivanjem u edukacijske aktivnosti ruralnog pučanstva, eko-turista,
osposobljavanjem vodičke i nadzorne službe te formiranjem baze podataka o prirodnim
128