Izvješće o stanju prirode 2005. - Priroda

infrastrukturnih objekata, odnošenje ili zasipavanje terena, otkopavanje i odnošenje kamena,
minerala, sigovina, fosila, ispuštanje otpadnih voda, gospodarsko korištenje prirodnih
dobara, lov, ribolov, prometovanje, sportsko-rekreacijske djelatnosti, postavljanje reklamnih
oznaka, posjećivanje te druge aktivnosti koje mogu ugroziti zaštićenu prirodnu vrijednost.
Zakonom je također predviđeno da je za svako zaštićeno područje u kategoriji strogog
rezervata, regionalnog parka, posebnog rezervata i zaštićenog krajobraza nužno izraditi i
plan upravljanja zaštićenim područjem (članak 80. Zakona o zaštiti prirode). Plan
upravljanja određuje razvojne smjernice, način izvođenja zaštite, korištenja i upravljanja
zaštićenim područjem, te daje pobliže smjernice za zaštitu i očuvanje prirodnih vrijednosti
zaštićenog područja uz uvažavanje potreba lokalnog stanovništva.
Osim navedenih temeljnih dokumenata, za prirodno vrijedna područja u kojima nema
gospodarskog korištenja šuma (prvenstveno su to kategorije strogih i posebnih rezervata),
sukladno Zakonu donose se također i programi zaštite šumskih ekoloških sustava koji
sadrže mjere zaštite i unapređenja navedenog sustava (članak 42. Zakona o zaštiti prirode).
Stupanjem na snagu Zakona o zaštiti prirode iz 2005. godine, u hrvatskom pravnom sustavu
dogodio se značajan zaokret u normiranju zaštite prirode u odnosu na regulatorno-pravni
koncept zaštite kakav je postojao ranijih desetljeća. Njegovim je odredbama predviđeno
donošenje većeg broja različitih upravnih akata, među kojima su najčešća rješenja koja
sadrže dopuštenja ili uvjete zaštite prirode. Tako je, primjerice, dopuštenje potrebno
ishoditi za istraživanje te posjećivanje strogog rezervata, organiziranje vožnje, vožnju i
parkiranje vozila na motorni pogon izvan svih vrsta cesta, izvođenje pojedinih zahvata u
prirodi, pošumljavanje, sve aktivnosti u speleološkom objektu i drugo, dok se uvjeti zaštite
prirode utvrđuju u vezi načina obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenja prirodnih
dobara, izvođenja prihvatljivih zahvata u prirodu, dozvola za građenje, istraživanja te dodjela
koncesija i koncesijskih odobrenja u zaštićenim područjima.
Svrha je tih upravnih akata osigurati primjerenu zaštitu prirode prilikom obavljanja pojedinih
potencijalno štetnih aktivnosti i zahvata, i to na dva načina:
• zabranom neželjenih aktivnosti i zahvata uskraćivanjem dopuštenja za njihovo
obavljanje, ili
• uvjetovanjem načina obavljanja dopuštenih zahvata i aktivnosti.
Uvođenjem instrumenata upravnih ugovora te koncesija i koncesijskih odobrenja,
zakonodavac je otvorio mogućnost ustupanja prava na određene oblike korištenja
zaštićenih prirodnih vrijednosti privatnom sektoru odnosno fizičkim i pravnim
osobama izvan sustava državnih tijela. Država je u takvim slučajevima, međutim, zadržala
pravo da uvjetuje i nadzire izvršenje ustupljenih prava korištenja zaštićenih prirodnih dobara,
što se postiže uvjetima i mjerama zaštite prirode koji sukladno Zakonu obavezno moraju biti
sadržani u upravnim ugovorima i koncesijskim aktima.
Osim toga, uvjeti zaštite prirode koji se utvrđuju u upravnom postupku obvezujući su i u
pogledu komercijalnog korištenja prirodnih dobara, budući da ih je potrebno ishoditi u
postupku donošenja planova gospodarenja prirodnim dobrima i dokumenata prostornog
uređenja, te oni čine sastavni dio tih dokumenata.
1.5.2. Uredba o proglašenju ekološke mreže
Do značajnih promjena u sustavu zaštite prirode došlo je u mjesecu listopadu 2007. godine,
kada je od strane Vlade Republike Hrvatske donesena Uredba o proglašenju ekološke
mreže (NN 109/07, u daljnjem tekstu: Uredba).
15