Izvješće o stanju prirode 2005. - Priroda

1.1. Zakonodavni okvir zaštite prirode u Republici Hrvatskoj
Iako su aktivnosti vezane uz zaštićena područja naizgled isključivo prirodoslovne ili srodne
naravi, pravo i zaštićena područja povezani su puno jače nego što bi se na prvi pogled moglo
učiniti. Naime, zaštićena područja ne samo da nastaju pravnom normom, već se putem
pravne norme osigurava i specifičan režim ponašanja čija je svrha očuvanje i zaštita vrijednih
obilježja prostora pod zaštitom. Pravo je kao temeljni mehanizam zaštite sadržano i u
definiciji zaštićenih područja, pa su tako prema IUCN-u 2 zaštićena područja definirana kao
područja kopna i/ili mora posebno namijenjena zaštiti i održavanju biološke
raznolikosti te prirodnih i njima pridruženih kulturnih resursa, a kojima se upravlja
putem pravnih i drugih prikladnih sredstava.
Pravna zaštita prirode u Republici Hrvatskoj utvrđena je brojnim zakonskim i podzakonskim
aktima donesenim na državnoj, regionalnoj i/ili lokalnoj razini. Općenite odredbe sadržane su
u Ustavu Republike Hrvatske, dok je Zakon o zaštiti prirode (NN 70/05 i 139/08) temeljni
domaći akt koji uređuje pitanja zaštite prirode, uključivši i zaštitu područja i vrsta. Pojedine
odredbe od značaja za zaštitu prirode nalazimo i u ostalim posebnim propisima, kao što su
Zakon o vodama, Zakon o šumama, ili Zakon o lovstvu.
Nadalje, značajno je u ovom kontekstu naglasiti da je Republika Hrvatska potpisnica svih
značajnijih sporazuma međunarodnog javnog prava koji uređuju zaštitu prirode, kao što su
na primjer Konvencija o biološkoj raznolikosti, Ramsarska konvencija, Cites konvencija,
Bernska konvencija, Bonska konvencija i drugi. S obzirom da Hrvatska ima status države
kandidata za pristup Europskoj uniji, od značaja su i razni normativni akti Europske unije.
Pravne mjere sadržane u propisima o zaštiti prirode, ali i drugim posebnim propisima kojima
je, bez obzira na svrhu normiranja, regulirano izvođenje različitih zahvata i aktivnosti u
prostoru te upravljanje i gospodarenje prostorom i njegovim resursima, glavna su okosnica
suvremenih sustava zaštite prirode. U nastavku slijedi detaljnije objašnjenje sustava pravne
zaštite prirode u Republici Hrvatskoj.
1.2. Ustav Republike Hrvatske
Ustav Republike Hrvatske u članku 52. poglavlja III.3. pod naslovom “Gospodarska, socijalna
i kulturna prava” utvrđuje da “More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i
druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode,
nekretnine i stvari od osobito kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja, za
koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu
zaštitu.” Kao što je vidljivo iz citirane odredbe, prirodna bogatstva spadaju u baštinu od
osobitog interesa za Republiku Hrvatsku, te kao takva uživaju i posebnu zaštitu.
Dalje, u članku 69. istog poglavlja propisano je da “Svatko ima pravo na zdrav život. Država
osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu
skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. ” Osim što ustanovljuje pravo
građana na zdrav život i okoliš, Ustav Republike Hrvatske i obvezuje različite subjekte da
vode brigu oko zaštite prirode odnosno okoliša.
Ishodište za posebnu zaštitu vrijednih dijelova prirode, dakle, predstavljaju odredbe Ustava
Republike Hrvatske razrađene u nizu podzakonskih i zakonskih akata.
2 IUCN (International Union for Conservation of Nature and Natural Resources ili Međunarodno
udruženje za zaštitu prirode i prirodnih resursa), Guidelines for Protected Areas Management
Categories, CNPPA, WCMC, IUCN, Gland, Switzerland and Cambridge, UK, 1994. str. 7.
10