Naknadno sticanje osnovnog obrazovanja

30 31
2.1 Značaj, priroda i elementi komunikacije
Ne postoji način da NE komuniciramo!
Možda će zaboraviti ono što ste htjeli da ih naučite,
ali NIKADA neće zaboraviti kako ste ih tretirali!
Komunikacija je jedan od osnovnih procesa u odnosu među ljudima i glavni način slanja i primanja poruka
- verbalnih i neverbalnih. Čovjek je po svojoj suštini biće komunikacije – sa drugim ljudima, sa okruženjem...
Komunikacija predstavlja prenošenje ili razmjenu informacija, ali ne samo to: veoma je važno znati da se
njome prenose i ideja, osjećanja, stavovi, uvjerenja...Postoje dva osnovna tipa komunikacije: interpersonalna
- komunikacija između dvije ili više osoba, i organizaciona - modeli, mreže i sistemi komunikacije u okviru
neke organizacije, tj. nekog sistema. Za proces nastave i učenja proces interpersonalne komunikacije je od
izuzetnog značaja, jer je ona osnovni instrument kojim se odvija poučavanje. Moglo bi se reći da bi poučavanje
bez nekog vida komunikacije bilo sasvim nemoguće. Čovjek komunicira i kada to ne želi – bar na neki način,
čak i kada ignoriše nekog. Jednostavno: Ne možemo ne komunicirati - čovjek povremeno govori, a neprestano
nešto saopštava! Komunikacija je tako složena jer se odvija verbalno i neverbalno, svjesno i nesvjesno, nešto
se saopštava namjerno ili sasvim slučajno. Takozvani model komunikacije kao ledenog brijega to najbolje
pokazuje:
Sultanov san,
H. Spitzer
Sulejman II, moćni vladar koji je sredinom 16. vijeka doveo tursko carstvo do neslućenih visina, jedne
noći je sanjao da su mu ispali svi zubi. Jasno je da nije bio dobro raspoložen kada je ustao. Naredio je
da mu odmah dovedu ličnog tumača snova. Tumač je saslušao san njegovog visočanstva, namrštio se
i rekao: ‘’Gospodaru, u predstojećem periodu izgubit ćete onoliko srodnika koliko ste izgubili zuba’’. To je
naravno bilo veoma pesimističko tumačenje sna. Sultan nije više htio da sluša i izderao se na tumača
koji se smrtno uplašio: ‘’Marš napolje, pseto bijedno. Pedeset bičeva će te naučiti kako da se ponašaš’’.
Jadnik je dobio svoju kaznu. Ali, sultan je nazvao drugog tumača. On je također saslušao priču o zubima
i iznenada povikao: ‘’Gospodaru, predstoji vam velika radost. Nadživjet ćete sve svoje srodnike!’’ Sultan
je bio nevjerovatno sretan zbog te vijesti i naredio je da tumaču daju pedeset zlatnika. Podignute glave,
tumač je izašao iz palate. U tom momentu do njega je dotrčala dvorska dama i upitala ga: ‘’Zašto si
dobio toliko para, a tvoj kolega ništa osim batina iako ste obojica rekli isto?’’. Tada joj je ovaj u biti
psiholog u povjerenju rekao: ‘’Zapamti, nije važno samo šta kažeš već i kako to kažeš...!’’
30% sadržaj/informacije
Ova tradicionalna priča ilustruje činjenicu veoma poznatu i iz iskustva, da je forma komunikacije podjednako
važna, a ponekad i važnija od sadržaja i da sam sadržaj veoma zavisi od interpretacije: Nije važno samo
ŠTA se kaže već KAKO se kaže! Bilo da želimo poslati neku pozitivnu poruku ili ideju, bitno je da ona zaista
tako bude i shvaćena, ili ako iz nekog razloga treba poslati neku negativnu poruku, izraziti nezadovoljstvo i
kritiku, važno je to uraditi na način prihvatljiv po primaoca poruke. U tome je vještina efikasne i konstruktivne
komunikacije.
Osnovni elementi komunikacije su:
70% relacije/osjećanja/emocije
• pošiljalac poruke;
• primalac poruke (pri tom ne mora uvijek biti u pitanju pojedinac, već i grupa, naime –
komunikacija nije uvijek 1 naspram 1, već može biti i 1 naspram grupe (tipično za nastavne situacije) i
grupa naspram grupe (na primjer u odnosu dvije vršnjačke grupe);
• sama poruka koja se šalje (ono što se želi priopćiti - može biti informacija, ali i štošta drugo; može biti
verbalna – kada se upućuje putem jezika kao dogovorenog sistema znakova, ali i neverbalna – putem
govora tijela. Može se označiti i kao direktna i indirektna – ona koja se čita “između redova”);
• kanal kojim se ta poruka šalje, tj. put kojim ona prolazi;
• povratna veza ili feed-back, naročito bitna u dvosmjernoj komunikaciji.
Po ovom modelu, svega 30% komunikacije se odnosi na informacije, temu, sadržaj, dok se 70% odnosi na
osjećanja, odnose i slično, prenoseći se putem raznih oblika verbalnih ali još više neverbalnih znakova. Stoga
je za uspješnu komunikaciju potrebno biti svjestan i poruka koje se upućuju na toj nevidljivoj ravni, da bi one
bile u skladu sa porukama sa vidljive ravni i time bile adekvatno primljene.
Posebno je značajno razlikovanje sadržinskog (direktnog) i emocionalnog (indirektnog) nivoa komunikacije i
dominacija drugog nad prvim. Ukoliko se na emocionalnom (često nesvjesnom nivou) ne pošalje pozitivna
ili bar neutralna poruka, komunikacija na informativnom, sadržinskom nivou može biti gotovo nemoguća,
ili – što je često slučaj, informacija biva potpuno pogrešno shvaćena i interpretirana. Veoma su rijetki slučajevi
da se komunikacija uspješno odvija bez ovog emocionalnog, intuitivnog nivoa – kod visokog profesionalizma
kada su osobe u stanju suspendirati ovaj nivo, ili kod osoba čiji se odnos temelji na jako dobro utvrđenom
pozitivnom emocionalnom nivou.