Naknadno sticanje osnovnog obrazovanja

42 43
2.2.1 Tehnike aktivnog slušanja
Aktivno slušanje je važna komunikacijska tehnika i ključni element uspješne komunikacije. Ono predstavlja
uživljavanje u ono o čemu osoba koju slušamo govori, kao i razumijevanje sadržaja koji je izgovoren. To je
strukturirana forma slušanja i odgovaranja u kojoj je pažnja usmjerena na onog tko govori. Pri tome nije riječ
o tome da se slušalac složi sa govornikom, već da mu da priliku da tačno objasni svoje stanovište i da se
potrudi da ga što bolje razumije i uvaži.
Postoji niz pravila, tj. preporuka, koje mogu pomoći boljem prijemu informacija, razumijevanju, otvorenoj
razmjeni, dijalogu i samim tim konstruktivnoj komunikaciji. Neki od njih su:
• Govor tijela:
Nagnuti se blago naprijed, imati kontakt očima,
povremeno klimati glavom, ne vrpoljiti se, ne raditi
druge stvari, sjediti relativno blizu, eventualno
povremeno dodirnuti sagovornika;
• Autentična zainteresovanost:
Pokazati da nam je stalo, posvetiti vrijeme i pažnju,
slušati sagovornika, a ne sebe, ne razmišljati o tome
kako bismo se mi ponašali, ili o tome šta ćemo
sljedeće da kažemo, zaboraviti svoja očekivanja,
potisnuti sopstvene procjene koje nas ometaju u
slušanju, osloboditi se predrasuda i stereotipa;
• Ne vršiti selekciju podataka:
Baviti se onim što se dogodilo, a ne svojim
tumačenjem, ne birati selektivno dijelove koji su nama
interesantni ili lično važni, slušati i ono što je „između
redova“, saslušati do kraja, dopustiti ponekad i
„ventiliranje“, pričanje manje relevantnih sadržaja;
• Postavljati dodatna pitanja:
Težiti što boljem shvatanju situacije, provjeravati da
li smo dobro razumjeli, pojašnjavati događaje, motive
učesnika i sl;
• Parafrazirati i sumirati:
Pomagati sagovorniku da održi pažnju, sažimati,
ponoviti rečeno drugim riječima, čuvajući
autentičnost rečenog, ali ne ponavljati kao
papagaj, izdvajati najbitnije aspekte, rezimirati a) da
bi sagovornik mogao da čuje „sam sebe“ i b) da bi to
poslužilo kao osnova za dalji razgovor;
• Pružati konstruktivnu podršku:
Pomagati sagovorniku u razumijevanju suštine problema, stavljati se u njegovu poziciju, pomoći mu
da uvidi i druga gledišta, pokazati poštovanje, ne nuditi gotove recepte i opšta mjesta, već ideje i
prijedloge, izbjegavati „ubice“ razgovora, davati dobar feed-back;
• Pružati emocionalnu podršku, ohrabrivati:
Pokazati prihvatanje, podsticati na priču ali dozvoliti i pauze i ćutanja, pomagati sagovorniku da
ostane u kontaktu sa svojim osjećanjima, da ih prepozna i iskaže, kao i potrebe i očekivanja - šta je
to što zaista želi i što mu u suštini predstavlja problem, pratiti neverbalnu komunikaciju, reflektovati i
verbalizovati emocionalni sadržaj, ali ne preuzimati sagovornikovu odgovornost;
• Upućivati JA-poruke:
Umjereno pričati o ličnom iskustvu, mišljenju, osjećanjima, ali se oduprijeti tome da se „popunjava“
prostor sopstvenom pričom;
• Poželjno je iskazivati:
Iskrenost, zainteresovanost, spontanost, povjerenje, pažnju, opuštenost, usklađenost verbalne i
neverbalne komunikacije;
• Poželjno je izbjegavati:
Kritikovanje, napadanje, nametanje svoje volje i mišljenja, davanje savjeta kad nam se ne traže,
procjenjivanje i etiketiranje, interpretaciju tuđih riječi i postupaka, naređivanje, sumnjičavost, podjelu
pažnje, nejasno izražavanje, negiranje lične odgovornosti, usmjerenost na sebe;
2.2.2 Ne-aktivno, ”lažno slušanje”
Postoji i cio niz ponašanja i reagovanja koja ne vode dobroj komunikaciji i koja se prepoznaju kao lažno slušanje,
što može ne samo ometati dobru komunikaciju, već dovesti i do konflikta.
• Jednostrano slušanje – verbalno smo prisutni, a neverbalno pokazujemo da ne slušamo;
• Jednostrano obraćanje pažnje - samo na verbalne ili samo na neverbalne poruke sagovornika;
• Selektivno slušamo, samo ono što je po nama važno ili se uklapa u našu procjenu - minimiziranjem,
preuveličavanjem i etiketiranjem;
• Selektivno odbacujemo – izbjegavamo i blokiramo na razne načine ono što ne želimo da čujemo;
• Slušamo “iz busije” – skupljamo podatke samo da bismo ih potom mogli nijekati;
• Odbrambeno slušamo – sve dočekujemo “na nož”, kao da smo lično napadnuti;
• Otimamo riječ i/ili vrebamo trenutak da otmemo riječ i da govorimo o sebi;
• Razmišljamo šta ćemo sljedeće reći;
• Insistiramo na svojoj poziciji, mišljenju, iskustvu, prijedlogu;
• Puštamo sopstvenim emocionalnim reakcijama “na volju”;
• Pretvaramo se da razumijemo o čemu se priča i kad to nije tako;