Naknadno sticanje osnovnog obrazovanja

50 51
drugu, obično se to doživljava kao neprijatnost Ili čak i kao prijetnja. S druge strane, uspostavljanje odnosa
gotovo je nemoguće bez kontakta očima. Pokazalo se da su gledanje i kontakt očima sinhronizovani s
govorom, posebno s izmjenama faza govora između dvoje ljudi, a variraju i sa temom razgovora (manji su
kad je tema intimnija), zavise od fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), pola, godina osoba i
osobina ličnosti onih koji razgovaraju. Za nastavnika u obrazovanju odraslih izuzetno je važno da uspostavi
dobar kontakt sa polaznicima, što podrazumijeva čest, sveobuhvatan pogled, pri kome se ni u koga ne gleda
previše dugo, ali se nitko ni ne zapostavlja.
Izraz lica
Izraz lica najčešće nosi jaku emotivnu poruku – o našem
raspoloženju, emocijama ili odnosu prema drugoj osobi.
Posmatrači traže različite emocije na različitim dijelovima
lica. Strah se obično traži u očima, kao i tuga. Sreća se vidi na
obrazima i u očima. Iznenađenje se pokazuje na čelu, u očima
i na pokretima usana, a ljutnja se oslikava na licu. Nastavnik
u obrazovanju odraslih teži uspostaviti prijatnu atmosferu u
obrazovnoj grupi, djelovati podržavajuće na polaznike kada su oni aktivni, i smanjiti njihove zebnje i strahove.
Izraz lica je u tome jako moćno sredtsvo. Osmjeh je bitan dio facijalne ekspresije, pa iako mislimo da je on pod
našom kontrolom i da se voljno možemo nasmijati, promatrač obično lako zapazi da li je osmjeh autentičan ili
lažan. Ipak, facijalni izražaji pod većom su kontrolom nego tjelesni pokreti, te njihova neusklađenost može u
polazniku stvoriti osjećaj nelagode ili nepovjerenja. Neverbalna komunikacija je i kulturno uslovljena, ali postoji
npr. šest emocija koje svi narodi svijeta izražavaju na sličan način: srdžba, sreća, iznenađenje, strah, gađenje i
tuga.
nervozan. Stoga je umjerenost u kretnjama najbolja. Umjereno kretanje u prostoru, naročito blizu učesnika
obrazovnog procesa, može imati višestruku funkciju – privlačenje njihove pažnje i održavanje koncentracije,
znak angažovanosti i uključenosti, pozivanje na dvosmjernu komunikaciju, iskazivanje blizine i pripadanja.
Gestovi rukama usklađeni su sa govorom i predstavljaju važnu dopunu emocionalnim izrazima lica. One su
toliko integralan dio našeg verbalnog iznošenja, da ponekad gestikuliramo čak i kad razgovaramo s nekim
preko telefona. Uspješan nastavni proces, tj. verbalno poučavanje, gotovo je nemoguće zamisliti bez
odgovarajuće gestikulacije koja ga makar u određenoj mjeri prati. Klimanje glavom služi kao povratna
informacija govorniku, upućujući na to da se razumije ono što se govori, i kao potkrepljenje govorniku da
nastavi, što se također u procesu poučavanja često koristi – više nesvjesno nego svjesno.
Sam prostor takođe može biti u funkciji slanja poruka. Da bi omogućio atmosferu pogodnu za proces učenja,
on mora biti prijatan, ugodno (ali ne pretjerano) namješten, sa rasporedom sjedenja koji je ‘otvoren’ i nikako ne
smije podsjećati na školske učionice i đačke klupe.
O neverbalnoj ali i paraverbalnoj komunikaciji će još biti govora u trećem dijelu Priručnika kada se budemo
detaljnije bavili prezentiranjem u nastavi.
Opći izgled
Odjeća koju imamo na sebi, frizura, stil – sve to jako mnogo
govori o o nama i predstavlja nas ka spoljnjem svijetu. I na taj
način šaljemo jasne poruke, iako je poznato da prosuđivanje
osobe prema izgledu može često dovesti do pogrešaka.
U obrazovanju odraslih jako je važno i ovim elementima
poslati polaznicima poruku poštovanja i uvažavanja (urednost,
primjerenost prilici i grupi), ne skretati previše pažnju da se ne
bi ometao nastavni proces, a također voditi računa i o socijalnom
statusu polaznika i njihovoj odjevnoj i stilskoj podkulturi.
Govor tijela, držanje i kretanje u prostoru
Govor tijela obuhvata ogroman broj signala i poruka –
tjelesni stav, položaj u prostoru, držanje i kretanje tijela,
kao i gestove – kretnje rukama, klimanje glavom i dodir.
Proces obrazovanja obično nastavnika stavlja u situaciju
‘javne izloženosti’ u kojoj su karakteristike njegovog tjelesnog
govora još uočljivije. Nastavnik koji stalno sjedi ili ‘se krije’
iza stola ili katedre, doživljava se kao nesiguran ili hladan,
distanciran, a ako svoj govor ne prati gestovima, onda kao
neuvjerljiv. Onaj koji je previše dinamičan u kretanjama i
gestikulaciji može biti percipiran kao agresivan ili kao