Acrobat PDF (8.08mb)

Olga Popović–Obradović
staroradikali su vrlo otvoreno manifestovali svoju lojalnost Rusiji, izmeñu
ostalog i time što su, na primer, ruskog cara oslovljavali sa "Gospodaru".
"Personifikacija" politike "sporazuma i naslona na bratsku i moćnu
slovensku zemlju Rusiju... čitavih decenija od roñenja naše stranke, jeste
naš šef i u tom pogledu ime Pašić predstavlja jedan državni program", reći
će 1914. Miloš Trifunović. Staroradikali, uostalom, takvu politiku nisu ni
smatrali politikom jednog čoveka, nego politikom koju – kako je
objašnjavao ðurić – "vodi Srbija", odnosno ceo narod, koji je sa ruskim
vezan "zajedničkom crkvom... zajedničkom slovenskom kućom iz koje smo
izašli...". Ruski je narod "veliki" zato što "ljubi Boga" i ako još nije odigrao
svoju istorijsku misiju to je zato "jer su drugi lukavi, varali pleme
slovensko, jer je ovo pleme širokih grudi i poverljivo prema svakome pa i
prema neprijatelju", ubeñivao je ðurić onaj, malobrojni deo srpske
skupštine koji u to nije verovao.
Ovu struju u staroradikalnoj stranci, suprotstavljajući je "evropskoj",
Živojin Perić je okarakterisao kao "šovinističku, ili još bolje, ksenofobsku",
kao pravac koji "liči na revolte... azijskih i afričkih naroda protiv
evropljana, kad mu ovi donose kulturu". Predstavnici ove struje u srpskoj
skupštini doista su, tokom čitavog ovog razdoblja, pokazivali izrazitu
odbojnost prema tekovinama zapadne civilizacije kao stranim srpskom
narodnom biću. Prota Milan ðurić – ushićeno konstatujući da je "naša
otadžbina kupa meda izmeñu Istoka i Zapada, da njom teče med i mleko...
(da je) tako bogata i lepa da nam ceo svet zavidi" – nije smatrao za
neumesno da čak krajem 1906. godine u skupštini objasni ulogu železnice u
Srbiji na isti način na koji je to učinio dve i po decenije ranije. "Evropski
sud (kako je on nazivao Berlinski kongres) umesto da da za tolike žrtve,
osloboñenje Bosne i Hercegovine i prisajedinjenje sa Crnom Gorom, te da
mi budemo veliki, moćni i jaki na Balkanskom poluostrvu... mi smo morali
graditi železnicu... Železnica je kao guja prohujala kroz našu zemlju...
zadanula nas je guja sa Zapada i naši prosti ali slavni običaji počeli su
uzmicati pred običajima zapadnih naroda", zaključio je svoju kritiku
upućenu evropskim državama, prota ðurić. Jedan od simbola "uzmicanja" o
kojima je on govorio bio je, pored železnice, i grad, pre svega Beograd,
prema kome je veliki broj radikalskih poslanika izražavao otvoren otpor. Uz
obrazloženje da Beograd ne bi smeo da bude "predstavnik srpske kulture"
jer su njegovi žitelji "napustili nacionalnu nošnju... i što se na Kalemegdanu
govori na francuskom jeziku", a na zgražanje pre svega naprednjačkih, ali i
samostalskih poslanika, u skupštini, 1909, nije prošao predlog o uvoñenju
poreskih olakšica za dizanje dvospratnica u srpskoj prestonici.
Kakva ili kolika država
Slična unutrašnja ideološka podela postojala je i meñu samostalcima.
Razlika je, ipak, bila značajna. Dok je meñu starim radikalima antizapadna,
antimoderna tendencija bila dominantna, uživajući simpatije stranačkog
vrha, dotle je meñu samostalcima ona bila znatno slabija, posebno meñu
stanačkom elitom. I dok su seljački poslanici ne retko i dalje iskazivali
ushićenost prošlim vremenima u kojima je bilo manje pismenih i u kojima
nije bilo nikakvih železnica, dotle je stranačka inteligencija govorila:
"Seljačka država – slaba država". Na programskom planu, ova stranka je
udaljavanje od patrijarhalne matrice manifestovala nastojanjem da, ostajući
na levici, sopstveni stranački identitet izgradi na modernijim osnovama – na
ideji socijalne pravde i solidarističkih koncepcija o državi.
Evropsko usmerenje političke ideologije Samostalne radikalne
stranke, koje je postepeno sve više odnosilo prevagu, stajalo je u tesnoj vezi
sa evropskim duhom inteligencije koja se u ovoj stranci okupila, duhom
koji su staroradikali, s omalovažavanjem, tumačili kao "imitaciju"
"zapadnog slobodoumlja i demokratizma". Za ugledne samostalske prvake
bilo je van svake sumnje da je jedini mogući put Srbije onaj koji vodi ka
Zapadu, a ne onaj koji joj je namenio Pašić – "čovek Rusije i Orijenta",
kako je, nekad neprikosnovenog zajedničkog voñu, objasnio Jovan Cvijić.
Kulturno napredovanje prema modelu zapadne Evrope, Ljuba Stojanović je
video kao pretpostavku očuvanja nacionalne slobode i stoga kao glavni
zadatak Srbije, koja je za "sto godina samostalnog života" na tom planu
malo napravila. Evropske zemlje "nas smatraju kao 'obojene' narode Azije i
Afrike, koje treba civilizovati. Pod tim izgovorom, već su dve srpske
oblasti, umesto da budu prisajedinjene Srbiji, otišle pod tuñu upravu",
upozoravao je Stojanović, 1911. Jovan Skerlić je išao još dalje od
Stojanovića, kao i, verovatno, dalje od bilo koga u ovoj stranci. On
alternativu Zapad ili Istok nije vezivao za pitanje očuvanja nacionalne
slobode i teritorija, nego, jednostavno, za izbor izmeñu života i smrti.
Kritikujući hrvatskog političara Stjepana Radića zbog njegovog veličanja
"pokroviteljke Rusije" i kvalifikujući to kao "neki mutni panslavizam",
Skerlić je, još 1904, izneo jedan od najjasnijih i najodlučnijih stavova u
prilog prihvatanju zapadnog kulturnog obrasca. Ocenivši da je "slovenska
kultura prazna reč" i da "nimalo nije privlačna perspektiva gubljenja
slovenskih reka u ruskom moru", Skerlić je zaključio: "Zapad je izvor
svetlosti i života na zemlji; za nove narode ima dva puta, ili primiti zapadnu
kulturu, kao Japanci, i živeti, ili joj stati nasuprot, i biti pregažen, kao
američki crvenokošci ili australijski crnci".
234
235