Acrobat PDF (8.08mb)

Olga Popović–Obradović
stanove u kojima stanuje sirotinja". 43 Osim toga, iz redova samostalskih
poslanika i dalje su stizali predlozi za ukidanje stajaće, odnosno uvoñenje
narodne vojske, a nisu bili retki ni sasvim jasni izrazi otpora prema
modernoj civilizaciji uopšte, iskazivani kao ushićenost prošlim vremenima
u kojima je narod bio srećan jer "nije bilo nikakvih železnica", 44 i
"neizvitoperen" jer je bilo "manje pismenih u zemlji". 45 Takvo tumačenje
"radikalne demokratije" – kako su samostalci drugačije nazivali svoju
stranku – samostalska inteligencija je odlučno odbacivala. "Ja... ne želim da
naša država ostane seljačka država. Seljačka država, slaba država", bio je
izričit Milorad Drašković, obraćajući se u govoru na konferenciji
Samostalne stranke, 1910. godine, onim svojim stranačkim drugovima koji
su tražili "da se u našoj stranci obnovi vreme Pere Todorovića". "...
Todorović i drugovi su govorili o gunjcu i opanku kao izvoru i utoci vlasti...
kako treba od vrha do dna srušiti sve... A ja, gospodo, naprotiv, molim
Boga da se to vreme ne obnovi", bez dvoumljenja je govorio M.
Drašković. 46
Na taj način, Samostalna radikalna stranka se predsatvlja kao
politička snaga koja je pokušavala da izmiri dve raznorodne ideološke
opcije. Jedna je bila agrarno-patrijarhalni radikalizam, a druga moderan
socijalno-ekonomksi program. Stranački prvaci, poput Žujovića i Skerlića,
isticali su da su ideje moderne socijalne demokratije, socijalne pravde i
solidarističke koncepcije države bliske narodnjačkom socijalizmu koji su
ispovedali rani radikali, a kome su samostalci u masi ostali i dalje privrženi.
Samostalna stranka je istovremeno "verna tradiciji istorijskog radikalizma
srpskog, i sasvim u duhu moderne demokratije", govorio je Skerlić 1914. 47
Po njima, solidarizam je predstavljao moderan izraz ideje srpskih radikala o
narodnoj državi. Sličnost je doista postojala, ali samo u toliko što su se oba
koncepta temeljila na antiindividualizmu i rukovodila idejom socijalne
pravde. Pretpostavke su, meñutim, bile suštinski različite i činile su da se ta
dva koncepta meñusobno isključuju. Jedan je podrazumevao agrarno i
patrijarhalno, a drugi, grañansko i moderno društvo, jedan se zasnivao na
ideji ekonomske jednakosti i samouprave, a drugi je pretpostavljao
postojanje (i očuvanje) raslojenog društva i tražio ravnopravnu zaštitu svih
Kakva ili kolika država
društvenih klasa; jedan je društvene klase, dakle, isključivao, dok ih je
drugi, upravo pretpostavljao. Jednom rečju, društvo koje je izvorni srpski
radikalizam podrazumevao bilo je predmodernog tipa, dok je, naprotiv,
koncept socijalne demokratije, koji su samostalski prvaci eksplicitno
prihvatali, pretpostavljao moderno, visoko razvijeno društvo.
Evropsko usmerenje političke ideologije Samostalne radikalne
stranke, koje je postepeno sve više odnosilo prevagu, stajalo je u tesnoj vezi
sa evropskim duhom inteligencije koja se u ovoj stranci okupila, duhom
koji su staroradikali, s omalovažavanjem, tumačili kao "imitaciju"
"zapadnog slobodoumlja i demokratizma". 48 Za ugledne samostalske prvake
bilo je van svake sumnje da je jedini mogući put Srbije onaj koji vodi ka
Zapadu, a ne onaj koji joj je namenio Pašić – "čovek Rusije i Orijenta",
kako je, nekad neprikosnovenog zajedničkog voñu, objasnio Jovan Cvijić. 49
Kulturno napredovanje prema modelu Zapadne Evrope Ljuba Stojanović je
video kao pretpostavku očuvanja nacionalne slobode i stoga kao glavni
zadatak Srbije, koja je za "sto godina samostalnog života" na tom planu
malo napravila. Evropske zemlje "nas smatraju kao 'obojene' narode Azije i
Afrike, koje treba civilizovati. Pod tim izgovorom, već su dve srpske
oblasti, umesto da budu prisajedinjene Srbiji, otišle pod tuñu upravu",
upozoravao je Stojanović, 1911. 50 Jovan Skerlić je išao još dalje od
Stojanovića, kao i, verovatno, dalje od bilo koga u ovoj stranci. On
alternativu Zapad ili Istok nije vezivao za pitanje očuvanja nacionalne
slobode i teritorija, nego, jednostavno, za izbor izmeñu života i smrti.
Kritikujući hrvatskog političara Stjepana Radića zbog njegovog veličanja
"pokroviteljke Rusije" i kvalifikujući to kao "neki mutni panslavizam",
Skerlić je, još 1904, izneo jedan od najjasnijih i najodlučnijih stavova u
prilog prihvatanju zapadnog kulturnog obrasca. Ocenivši da je "slovenska
kultura prazna reč" i da "nimalo nije privlačna perspektiva gubljenja
slovenskih reka u ruskom moru", Skerlić je zaključio: "Zapad je izvor
svetlosti i žiža života na zemlji, za nove narode ima dva puta, ili primiti
43 Sten. bel., 1906/1907, str. 2035.
44 Sten. bel., 1906/7, str. 1485.
45 Sten. bel., 1905/1906, II, str. 767.
46 Godišnja Zemaljska konferencija Samostalne radikalne stranke na dan 17.
oktobra 1910. godine u Beogradu, Beograd 1910, str. 49, 52.
47 V. Sten. bel., 1913/1914, str. 1067.
48 "Po ugledu na Zapad", samostalci govore o "klerikalizmu" u Srbiji, u kojoj "se
popovi jašu, na žalost, i ismevaju", govorio je 1912. Velizar Janković, dodajući još i da je
"zbog njihovih ličnih ambicija i sujete" Zakon o radnjama "ispao previše crven", više nego
što je to primereno Srbiji (Sten. bel., vanredni saziv za 1912, 5. VI 1912, str. 4).
49 ASANU, 13484/1912.
50 Lj. Stojanović, Državna uprava u demokratiji, Beograd 1911, str. 3–4.
288
289