Acrobat PDF (8.08mb)

Olga Popović–Obradović
Na ovaj način, Perić je obznanio svoje novo filozofsko stanovište,
koje je najviše podsećalo na ideje hrišćanskog socijalizma. On neće oklevati
da saopšti ni krajnje konsekvence tog stanovišta – ukidanje privatne
svojine, pa i same države i prava." "Individualističko-buržoaska ideologija i
socijalna organizacija" – reći će Perić – "postala (je) izvor zla i u
unutrašnjim i u meñunarodnim odnosima", ona je "dotrajala" i "nju treba
zameniti drugom boljom ideologijom i društvenim ureñenjem". "Ako je
danas dakle, ... socijalistička organizacija društva nemoguća, zbog odsustva
njene podloge altruizma, ne treba reći da takva organizacija neće biti nikada
moguća, specijalno da neće biti moguća ni onda kada ta podloga bude
ostvarena". 35 Evolucija ljudskog društva dovešće do ukidanja države i prava
i uvešće čovečanstvo u "doba opšte uzajamne ljubavi u čijem znaku će, po
Hristovom učenju, Čovečanstvo jedino pobediti". 36
Koliko god izgledao radikalan u raskidu sa svojim nekadašnjim
"vjeruju", Perić u promišljanju političke realnosti nakon Prvog svetskog
rata nije bio mnogo udaljen od svojih predratnih načela. To je uočljivo kako
u njegovom razumevanju jugoslovenske države tako i u konceptu novog
evropskog poretka za koji se zalagao.
Osnovnu Perićevu ideju na oba ova plana predstavljala je ideja
federacije. Nju je on, kao i pre rata, temeljio na načelu ograničenog
suvereniteta i na odbacivanju koncepta etničke države, a izdvojio je iz vere
u evoluciju i iz pacifizma kao svog najdubljeg etičkog stava. U novim
okolnostima, koje su neprekidno svedočile o slabostima važećih političkih
modela, kako u jugoslovenskoj državi, tako i na meñunarodnom planu,
Perić je svoja uverenja samo osnažio i svoju koncepciju federacije dalje
razvio. "Još od pre Velikog rata, ali naročito posle te kataklizme, pokazuje
se superiornost federativnog sistema nad sistemom beskonačnog niza
nezavisnih i suverenih država... u svakom trenutku spremnih na meñusobne
konflikte koji često završavaju ratom" – obrazlagao je Perić ideju federacije
kao principa meñunarodnog poretka. 37 Istu ulogu – sprečavanje meñusobnih
konflikata, Perić je pripisivao i federaciji kao modelu unutrašnjeg ureñenja.
"Federativni sistem“, pisao je, “koji treba, u svima nacionalno heterogenim
zemljama da zameni sistem unitarizma i prevlasti jednog naroda nad
drugim narodima ublažuje nacionalne zaoštrenosti, razvija ideju o
35 Citirano prema: Milan Komadinić, "Figura Živojina Perića", Pravna misao, br.
11–12/1937, str. 544, 546.
36 Živojin Perić, "Sudbina pravne nauke", Jugoslovenska njiva, br. 38/24-. IX 1921,
str. 599.
37 La Confédération danubienne ou l'esprit d'escalier, pp. 3–4.
Kakva ili kolika država
meñuzavisnosti i solidarnosti njihovoj... i time potpomaže evoluciju
Čovečanstva u pravcu Hrišćanske Kulture opštega Mira, Bratstva i
Jednakosti (ne samo pravne nego i socialne i ekonomske jednakosti) svih
ljudi i svih naroda, malih i velikih (po broju)". 38
Meñu srpskim intelektualcima izmeñu dva svetska rata teško je
pronaći tako doslednog, iskrenog i konzistentnog branioca ideje o
jugoslovenskoj federaciji kao što je to bio Živojin Perić. Svoj koncept
Jugoslavije kao federativne države on je definisao u odgovoru na
unitarističko centralistički poredak zaveden Vidovdanskim ustavom od
1921. i branio ga je tokom celog razdoblja.
Za Perića nije bilo nikakve sumnje da je teza o nacionalnoj
homogenosti na kojoj je počivao jugoslovenski unitarizam bila bez realnog
utemeljenja. Jugoslavija predstavlja "jednu od evropskih zemalja sa
najheterogenijim, i istorisko i etnografski, stanovništvom", koje "se nije
moglo nikako okarakterisati kao narod nego samo kao narodi" – reći će
Perić. 39 Jugoslovenska država stvorena 1918. godine bila je sasvim nova,
tipična "racionalistička tvorevina". Ona je bila sastavljena ne samo od
različitih naroda nego i od različitih istorijskih državnih identiteta. Njeni
narodi vekovima su živeli u različitim kulturno-civilizacijskim celinama,
neretko čak i meñusobno sukobljeni.
Vidovdanski ustav, koji je ignorisao te činjenice, a za osnovu uzeo
fikciju, nije mogao rešiti ključno pitanje nove države – njenu legitimnost.
Taj ustav je nametnut Hrvatima i Slovencima; oni unitarizam doživljavaju
kao "srpsku hegemoniju", koja treba da ih "srbizira", na isti način na koji je
"srbizirala" Mekedoniju nakon balkanskih ratova – objašnjavao je Perić. S
obzirom, dakle, na to da je donet na silu, protivno volji čitavih naroda,
Vidovdanski ustav je, umesto da reši ustavno pitanje, stvorio "sukob javnog
prava" u novoj državi. Pitanje državnog ureñenja ostalo je i dalje otvoreno,
da potresa Jugoslaviju i sukobljava njene narode. Samo revizija
Vidovdanskog ustava na principu federalizma, uz priznanje nesporne
činjenice da su Hrvati i Slovenci "etnografske individualnosti", može
uspostaviti poverenje izmeñu različitih naroda u Jugoslaviji – bio je uveren
Perić. To će mirnom evolucijom odvesti ka stvaranju novog
"jugoslovenskog tipa", koji će biti " prava sinteza" tri postojeće
individualnosti. Jugoslovenska država i unitarizam nisu jedno isto – isticao
38 Živojin M. Perić, "Jugoslovenska savezna država" (preštampano iz Pravne misli),
Beograd 1940, str. 9.
39 Jugoslovenska savezna država, str. 3.
312
313