Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Rascvjetani most / Ponte in fiore
Said Omerović
DUO
Proljeće je. Grad sunca se kupa u obilju sunčevih zraka što ga zasipaju i grle ga kao da je prošla
vječnost od njihovog susreta. Ceremonija je započeta glasnim žuborom Neretve što se silovito
spušta kroz grad poigravajući se sa obalama. Ova rijeka, ovaj most su i srce i krv ovog grada -
tako različiti, a jedno bez drugog ne bi imali ni svrhu ni smisao, a most je nijemi svjedok – tužan,
jer ne služi svojoj svrsi.
Jutro je. Zrake sunca se poigravaju po sobi malog dječaka prelazeći preko cijele sobe pa onda na
njegovo lice kao da ga poziva da se pridruži svečanosti novog dana. Dječak otvori oči i nasmiješi
se kao da otpozdravlja suncu. Tog jutra je brže nego inače iskočio iz pidžame i žurno se spustio
u kuhinju odakle se širio prijatan miris.
- Amare, - povikala je njegova majka - pazi da ne zakasniš!
- Ne brini, mama! - uzvratio je on
Halapljivo je „počistio“ tanjir, uzeo torbu i uputio se na trening. Krenuo je žurnim korakom, jer
nije htio da zakasni prvi dan i pokaže nedisciplinu, jer bi to razljutilo trenera. Prolazio je ulicom
otpozdravljaći poznatim licima, udišući svježinu što se širila ulicama. Ovi ljudi, ovaj grad nijemi
je svjedok i u njemu je urezano sve, baš sve.
Stigao je. Brzo se presvukao i utrčao na teren gdje su se već zagrijavali za prvi dan treninga.
Pozdravio je trenera i još nekoliko vršnjaka koje je znao od prije. Rastrčali su se po terenu i u tom
trenutku bila je važna samo lopta, ona je bila centar svijeta, jedina stvar bitna u njihovim
glavama.
- Trasss… - začulo se kao grom i rasulo po terenu. U žaru igre Amar je žestoko odgurnuo plavog
dječaka u stranu i on je pao kao strijeljan. Tajac. Odjedom je zrak postao tako težak i igra se
pretvorila u nešto drugo, nešto demonsko. Amar stoji tako skamenjen ne vjerujući kako igra
može da donese tako nešto. Nakon par minuta se pribrao i krenuo sa trenerom do bolnice da
vidi šta je sa Hrvojem - tako se zvao plavi dječak kako je saznao od trenera na putu do bolnice.
Čekali su par sati u holu bolnice dok se nije pojavio na vratima sa gipsom na desnoj ruci. Prišao
mu je onako u delirijumu i najiskrenije mu izjavio izvinjenje. Hrvoje je kliminuo glavom i
odjedom su se pred oči ove dvojice dječaka slila sva sjećanja i priče roditelja, filmovi – Bosna,
nezapamćeni rat o kojem im toliko pune glavu pričama.
- Pa on je dječak kao i ja, - odjeknulo je u njihovim glavama skoro istovremeno. U tom trenutku
beskrajne granice se spojiše, Neretva spokojna kao nikad, a lijeva i desna obala se stopiše u
cjelinu, ako ne zauvijek, a ono barem za tren.
114 10