Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Zumra Salihović, Sapna
DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI
Pijesak / Sabbia
Tamo, baš na tom mjestu smo provodili najviše vremena. Bila je to obala mora na koju smo
dolazili radi zabave, na druga mjesta nismo išli, jer ipak su to bila teška vremena. Jedva da je ko
imao dobar hljeb da jede. Ali sve oko nas ljudi, priroda, nasmijana lica činila su da zaboravimo
na glad i bijedu... Nedaleko od obale bila je škola u koju su išla samo ona djeca iz bogatih
porodica i koja se nisu družila s nama, uvijek su govorili da nisu naš nivo. Ta djeca nisu dolazila
na obalu. Ali negdje u sebi znam da su i oni žudili da jednog dana potrče obalom bez brige da li
će ih roditelji vidjeti i kazniti zbog toga. Na obali je ipak bilo najviše nas djece koji smo trkali
naokolo bez ikakve brige i problema. Svakog dana imali smo jaču želju za životom i jači motiv za
život. Svakog popodneva smo se sastajali na jednom mjestu blizu šume i djelili neke komadiće
hljeba koje smo imali, neko je imao više, neko manje, ali u svakom slučaju djelili smo ih na iste
djelove. Ponekad bi neko donio i malo džema, koji je bio pravi užitak koji smo rijetko jeli. Bilo je
to nezaboravno djetinjstvo. Na prvi pogled teško, ali u svakom slučaju nezaboravno. Sada kad se
sjećam toga, ipak se sjećam samo lijepih trenutaka, koje iako bi mogla ne bih promijenila ni za
šta na svijetu.
Uskoro je počeo rat. Svakog dana je bilo manje ljudi na tom mjestu, dok jednog dana nisu
prestali da dolaze. Ali mi djeca još uvijek smo se iskupljali tamo. Ipak rat je mogao uništiti
bezbrižno djetinjstvo, ali prijateljstvo nije. Bar ja mislim da nije uništio prijateljstvo. Djeca su i
dalje žudila za druženjem i igrom. U toku rata morala sam otići iz zemlje sa svojim roditeljima.
Svakog dana su bili jači i češći napadi na naše selo tako da moji roditelji nisu imali drugog izbora
nego da odemo svi zajedno iz zemlje. Jednostavno, taj odlazak je bio neizbježan. Taj dan, kada
smo trebali ići, kiša je padala neobično dugo, bez prestanka. Svi moji drugovi i drugarice došli su
da me isprate, bio je tužan i bolan rastanak. Naravno, otišla sam sa nadom da ću se jednog dana
vratiti i da ćemo se ponovo sastati i djeliti dobre i loše trenutke. Družina se raspadala, svako je
morao ići na svoju stranu. Iako sam imala samo devet godina, dobro se sjećam tog perioda
djetinstva. U drugoj državi sam odrasla, završila školu i fakultet. Mnogo sam učila i trudila sam
se da budem najbolja. Po završetku srednje škole ravnomjerno sam radila i išla na fakultet.
Završila sam fakultet i našla bolji posao sa većom platom. Međutim, ni novi prijatelji, ni novo
društvo nije moglo učiniti to da zaboravim svoje prijatelje. Radila sam još par godina i da bi
skupila nešto novca.
Sa dvadeset četiri godine vratila sam se u rodno mjesto... ali tamo, tamo više nije bilo nasmijanih
lica, niti sretnih ljudi - bili su to namrgođeni i ozbiljni ljudi. Tražila sam svoje prijatelje, ali
bezuspješno. Otišla sam na obalu s nadom da ću tamo nekog sresti, ali ni tamo nije bilo nikog.
Stajala sam tamo sama, bez igdje ikog, a oko mene su samo bili tragovi ljudi, tragovi koji više
nikuda ne vode. Koji više nemaju nikakvo značenje. U jednom trenutku bila sam sretna, jer sam
mislila da su možda i oni otišli negdje i da su sada sretni s novim društvom, ali sama pomisao da
su zaboravili naše druženje me tjerala u plač. Ni škola više nije bila kao nekad. Blizu obale su
izgrađene neke fabrike koje su zagađivale čisti vazduh oko obale. I ta šuma nije imala svoju čar
kao nekad - činilo mi se da je tužna i da bi i ona zaplakala. Došla su loša vremena, zapravo to nisu
loša vremena, već loši ljudi, bez srca. Iako su možda ljudi imali novca to nije to, ljudi nisu sretni.
Djeca se ne zabavljaju kao nekad mi, sada imaju internet i igrice. Malo vremena odvajaju na
druženje s drugom djecom i nisu više tako sretna i zadovoljna. Mnoga djeca su se odala alkoholu
i duhanu. Stalno se takmiče ko je nešto bolje obukao ili ko ima više novca. Za njih je najbitnije da
budu šmekeri i da nekog osramote. Život je postao tako surov, a ljudi u njemu tako nesretni. .
101