Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Besida Sejdinović, Sapna
BEKIR I GARO
Najbolji prijatelji / Migliori amici
- Devetero je...
- Devetero, devetero...
- ...oštenila, - otac nije ni završio, a Bekir je već istrčao na vrata i pojurio prema slami u kojoj se
oštenila keruša. Nedugo zatim pojavio se na vratima i držeći u rukama jedno štene, još slijepo i
drhtavo.
- Pa, što si ga uzim'o! Mogla te je Cinda ujesti, - počeli su vikati na njeg otac i mati.
- Ma, otkud da će me ujesti! Njega sam uzeo, prvi mi je onjušio ruku i uzeo moj prst u usta, -
pravdao se Bekir.
- To je zato što je gladan. Haj'mo ga sad vratiti da ga mati nahrani, - govorio je otac, ali se Bekir
protivio. Jedva su ga ubijedili da vrati štene.
- Kakav je crn, zvaću ga Garo. Ovaj je moj, babo! – govorio je Bekir iznoseći štene iz kuće.
Nekoliko sedmica poslije dvorište je bilo prepuno štenadi, koja su lajala i jurila Bekira koji nije
ispuštao Garu iz ruku. Ali su polahko sva ta štenad, njih osam, našla svoje nove vlasnike, jer je
Cinda bila jedna od najboljih lovačkih pasa u tom okrugu i svi su se otimali da dođu do nekog od
njenih štenadi. U početku ih je žalila, ali je znala da će biti tu u blizini i da ih može vidjeti kad god
poželi, jer je vlasnik, Bekirov otac, nije vezao. Bekir Garu nije dao: „On ostaje sa mnom, gdje ja
– tu i on!“ – bio je uporan. Otac mu je udovoljio i kao iskusan lovac znao je da će Garo jednog
dana izrasti u odličnog lovačkog psa. Na to je sve ukazivalo – izgled, uši, pogled, način na koji se
igra sa Bekirom... Cinda je mirno ležala i gledala kako se njeno štene igra sa Bekirom, kojeg je
također voljela i vjerovala mu. A prijateljstvo i povezanost između Bekira i Gare je rasla iz dana
u dan. Toliko su se saživjeli da je Garo išao da spava tek kada bi Bekir zaspao, a kada je nagodinu
Bekir krenuo u školu, Garo bi ostajao kod kuće i čekao ga da se vrati.
- Šta misliš da ga povedem u lov sutra? – predložio je otac Bekiru pokazujući na Garu, - možeš i
ti sa mnom ako hoćeš, ne moramo ići daleko.
- Važi! – bio je oduševljen prijedlogom Bekir, - on će biti najbolji lovački pas kojeg si ikad vidio,
babo, vidjet ćeš!
Rano ujutro su krenuli. Bekir je bio još pospan i malo je trebalo da odustane, ali kad je čuo Garin
lavež, za tren je se digao iz kreveta i bio spreman za polazak. Pješačili su prema jezeru s namjerom
da love divlje patke. Garo i Cinda su bili zajedno. Stalno su skretali s puta, nestajali u žbunju
i ponovo se vraćali. Garo se htio igrati, dok je Cinda bila na vrhuncu svog zadatka – njušila je i
osmatrala. Garo ju je s vremenom počeo oponašati pa je i on postao mirniji, osluškivao, podizao
njušku u zrak i njušio divljač.
- Imat će Garo dobru učiteljicu. Vidi ih kakav su tandem, - pokaza otac Bekiru na njih dvoje.
- Ali Garo će biti bolji, - ostajao je Bekir pri svome.
Stigli su na jezero i Cinda je po navici uskočila u travu odakle su poletjele patke. Otac je ispalio
dva hica i dvije patke su pale u vodu. Cinda je odmah krenula i uhvatila jednu od njih, a Garo je
stajao na obali i nije kretao po drugu patku.
- Donesio je, Garo, - govorio mu je Bekir, ali se Garo samo vrtio i nikako nije htio da uđe u vodu.
- Pa on se plaši vode! – povikao je Bekir i počeo se smijati zajedno sa ocem.
Da li je smijeh ili pak to što je vidio svoju majku kako vješto izvlači pogođenu patku iz vode
uticalo na Garu, ali se i on odvažio, skočio u vodu te je ubrzo iznio plijen na obalu. Ispustio je
patku na tle, stresao se i ponovo je uzeo među zube.
87