You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Život / La vita<br />
Ponekad se tata ljuti na mene. Uporno favorizujem maminu rodbinu. Ali to je jače od mene. Tek<br />
kad odem u Crnu Goru, kod majkine rodbine, osjećam se preispunjeno...<br />
Tamo mi nikad nije dosadno. Rođake i rodice koje volim najviše na svijetu, nažalost, najmanje<br />
viđam. Samo jednom godišnje- kad odem tamo... Onda mi uživamo, provodimo se, pričamo...<br />
Toliko mnogo tema za razgovor, toliko smijeha. Plačem od sreće kad ih vidim... Ponekad me<br />
strah te sreće, strah da neću moći te sreće da se odreknem i vratim kući, ali ipak sam presrećna.<br />
Tamo provedem tek tri od pedeset dvije sedmice u godini, a ipak su one dovoljne da mi daju<br />
dovoljno energije, snage i optimizma da živim, živim čekajući sljedeću godinu, da ih vidim. Tamo<br />
mi najbrže protiče vrijeme... Valjda, kad je čovjeku lijepo i zanimljivo, onda sve brzo prolazi... I<br />
opet se vratim kući... Ovdje su sati dugi... Danas je sedamdeset dana otkako sam se vratila iz<br />
Crne Gore, a još uvijek se sjećam svega, kao da je juče bilo. Ne želim da dođem kući odande, a<br />
moram. I tako, pokušavam živjeti što bolje i uspješnije, kako u školi, tako i kod kuće brojeći dane<br />
kad ću ponovo otići tamo... Tamo, gdje i sunce ljepše sija, gdje ptice ljepše pjevaju, gdje ruže<br />
ljepše mirišu, gdje ima više zvijezda, gdje srce brže kuca, gdje je za mene carstvo osmijeha i<br />
radosti...<br />
Prije nekoliko dana sam bila kod strica. Loše je. Imao je već dva ciklusa hemoterapija, ima još<br />
dva. Došla sam kod njega da vidim kako je, a bolje da nisam. Samim ulaskom u njegovu sobu,<br />
osjetim negativnu energiju. Na krevetu do prozora leži stric, beživotno i iscrpljeno od terapija.<br />
Na stolu ispred njega sok od cvekle, grožđe, vitaminske tablete. Televizor pojačan, sluša vijesti.<br />
Miriše na bolnicu. Stvari na drugom krevetu su nerspremljene i bez reda, strina ne može stići da<br />
rasprema od toliko obaveza. Majka stričeva, koja je skoro nepokretna, živi s njima. Strina mora<br />
da se muči oko nje. Baba je tako čudan karakter. Razumna je, ali se toliko brine za svoje zdravlje<br />
da nije izašla iz kuče već deset godina. Strinu, koja skoro cio dan napolju čisti i hrani stoku i<br />
živinu, zove za bilo kakve gluposti, da joj sveže maramu, donese vode (a ima, recimo, po tri pune<br />
čaše vode na stolu). Kao da nema obzira što joj je sin bolestan i da sad sva pažnja treba biti<br />
njemu usmjerena! Ponekad dođem kod nje da vidim kako je. Čim uđem u njenu sobu, prepozna<br />
me po glasu. Jednom mi ovako reče «E, sine moj, da mi je da umrem, pa da vidim sestru kojoj ni<br />
na sahranu nisam mogla otići». Spustim pogled i počnem plakati, iako me ona ne bi vidjela i da<br />
podignem glavu. Kažem joj «Baba, bićeš ti živa, da vidiš kad ja završim fakultet», a ona «Eeee,<br />
sinko moj, da mi je umrijeti, a ti dođi babi na grob i reci kad završiš»... Bude mi žao... Ali ovo što<br />
radi strini je neoprostivo i krajnje neljudski...<br />
Već deset godina se družim s Draganom. Ona mi ja najbolja drugarica. Ovdje, u ovom malom<br />
mjestu, postoji mali broj stvari u kojima možeš uživati i trošiti slobodno vrijeme. Dragana i ja<br />
smo bile svaki dan zajedno, viđale se, dolazila jedna kod druge... Ne sjećam se da li sam se ikad<br />
ikome toliko puta nasmijala kao njoj i toliko tajni rekla... Nikome! Preživjele smo zajedno mnogo<br />
lijepih trenutaka. Svaku životnu dob sam preživjela s njom. I onda kad smo se igrale lutkama, i<br />
onda kad smo izlalzile... Ponekad imam osjećaj da me niko ne bi razumio. Moja maštanja,<br />
sanjanja... Ponekad sam toliko nervozna da sam spremna sve ljude oko sebe da dovedem do<br />
ludila. Ponekad plačem bez razloga, svađam se sa roditeljima, sestrom, profesorima. Dragana<br />
kroz sve to, takođe, prolazi. Zato me ona jedina razumije i podržava u svemu! Čak i neka moja<br />
razmišljanja koja totalno bježe od stvarnosti i razuma ona razumije. Čovjek se nikad ne može<br />
osjećati bespomoćno i nesrećno ukoliko, kad se god tako osjeća, može to reći nekom ko ga<br />
razumije bezuslovno! Ne znam šta bih bez nje...<br />
Ali vrijeme čini svoje... Dragana je punoljetna. Ne možemo uvijek biti djeca, igrati se lutkama,<br />
živjeti s roditeljima, dolaziti jedna kod druge, provoditi skoro svaki dan zajedno... Jer je vrijeme<br />
nabujali potok koji protiče velikom brzinom. Nisi ni svjestan, a on je već prešao kilometre i<br />
kilometre, godine i godine. Najveća ironija svega je što protiče nepovratno. Nijedan jedini<br />
molekul tog potoka se ne vraća, kao niti jedan sekund vremena.<br />
164
Change language