Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Najbolji prijatelji / Migliori amici
Kada mu je Bekir htio uzeti patku i pohvaliti ga, Garo je počeo da trče okolo izbjegavajući Bekira
– htio je da se igra, kako su se i ranije u travi ispred kuće igrali otimajući se za cipelu, plišanu
lutku ili za probijenu loptu, koju je Garo probio svojim zubima. Bekiru je odgovarala igra, a onda
se lavežom oglasila Cinda i Garo priđe te pred Bekirovog oca ispusti patku i sjede baš kao i
njegova mati poslušno mašući repom. Otac ih oboje pomilova i iz torbe izvadi dvije kobasice i
dade oboma po jednu. Patke je smjestio u torbu, a onda je naložio vatru i odlučio da tu
doručkuju. Kući su se vratili oko podne i Bekir je bio zadovoljan kako se Garo pokazao prvi put u
lovu. Cijele sedmice je samo o tome govorio.
A onda se desilo da su tri vuka napala stado ovaca komšije Selima i pri tom ubili i ranili nekoliko
ovaca. Te večeri kerovi u selu zavijali su, lajali do iznemoglosti, ali niko sa sigurnošću ne bi mogao
reći da li je to bilo iz straha, zbog zova predaka ili zbog nečeg trećeg. Bekir je u tom horu laveža
prepoznao Garino sigurno i odvažno lajanje. Stariji su prepoznali šta znači taj lavež i otjerali su
vukove, ali je šteta ipak bila načinjena. Moralo se u hajku, druge nije bilo. Otac je nekoliko puta
odlazio sa drugim lovcima u šumu s namjerom da pronađu i ubiju vukove, ali svaki put
bezuspješno. Kerove nisu vodili, jer su znali da im oni tu ne mogu ništa pomoći, a Cinda svjesna
opasnosti, koja bi je zadesila ako bi pošla, počela se skrivati i tužno cviliti. A Garo k'o Garo svaku
priliku je koristio da se igra sa Bekirom.
Nakon sedam dana otac je ponovo krenuo u lov i poveo je Garu. Bekir ovog puta nije išao, jer je
bio malo prehlađen. Ostao je kod kuće i vrijeme provodio u krevetu pijući čaj s limunom i
tablete. Počelo se smrkavati, a otac se još nije vratio. Bekir se počeo brinuti, ne za oca, nego za
Garu. A kad se otac napokon pojavio, Gare nije bilo.
- Samo ga je nestalo, - govorio je otac, - tražili smo ga i dozivali, ali Gari ni traga ni glasa. Morali
smo krenuti kući kad se smrklo.
Bekira je porazila činjenica da Gare više nema i to ga je dotuklo. Prehlada se pretvorila u pravu
gripu i čitavih sedam dana proveo je s povišenom temperaturom i drhteći od groznice zbog koje
je buncao. Dozivao je Garu, nudio ga da jede raznim jelima, zvao ga da donese poderanu loptu,
slao ga po ubijenu patku... Katkad bi u pola noći skočio i vikao: „Lezi! Trči! Donesi!“ Nakon sedam
dana malo se oporavio i upitao oca da Garu uvede u kuću. Sve što je otac mogao reći bilo je
jedno „Ali...“, a onda se pokupio i izašao napolje. Bekir je počeo plakati...
Pred veče istog dana pojavio se Garo – izmoren i gladan zacvilio je pred kućom. Svi su se skupili
oko njega, a otac ga je unio u kuću i napravio mu ležaj pored Bekirovog. Nahranili su ga i napojili,
a onda ga je otac okupao i previo mu prednju desnu šapu, koja je bila malo povrijeđena. Bekiru
je odmah bilo lakše i zaspao je s jednom rukom na Garinoj glavi. Probudili su se sutradan oko
podne. Garo je ponovo jeo - baš je bio gladan. Bekir ga je zadovoljno mazio. Sve se vratilo na
staro – igra i veselje. To je trajalo do očevog sljedećeg polaska u lov. Kad su se lovci okupili ispred
njihove kuće, Garo se izbezumio – lajao je i vrtio repom, sav uznemiren. Svi su ga s čuđenjem
gledali.
- Babo, on hoće da ga pratite!
Tako je i bilo – posjedali su u dva džipa i krenuli za Garom. Sve vrijeme je trčao i ponovo se
vraćao usmjeravajući lovce da ga prate. Kada su napustili vozila, Garo je ponovo nastavio da laje
i insistirao da ga prate. Pratili su ga skoro dva sata do u duboku šumu, a onda se on umirio –
prestao je da laje i pažljivo se počeo prikradati. Lovci su ga pratili i ponašali se skoro kao i on. A
onda je Garo stao i zagledao se u pećinu udaljenu pedesetak metara. Lovci su krenuli prema njoj
– bila je to jazbina u kojoj su boravili vukovi. Trenutno nisu bili tu. Lovci su se rasporedili i
napravili „čeku“. Petnaestak minuta poslije pojavio se čopor od šest vukova...
10 88