Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Zulija Halilović, Sapna
TIGAR SE VRAĆA KUĆI
Mala maza / Piccola cucciola
U jednom mirnom predgrađu živio je mačak po imenu Tigar. To ime mu je dala mala Sara,
njegova vlasnica i prijateljica, onog dana kada ga je našla kanalu pored ulice u kojoj je živjela.
Otkako ga je našla, počela se brinuti o njemu, a u tome su joj pomagali i ostali ukućani. Tigar je
polahko rastao, igrao se i pomagao koliko je mogao, a najviše je volio drijemati u cvijećnjaku
ispred kuće, pored crvenih tulipana, koje je Sara posadila kako bi mu pravili hlad i kako bi mu
mirisali.
Sve se lijepo odvijalo dok jednog dana Sari nije umrla majka. Tigar je shvatio šta se događa i
tješio je Saru: „Žao mi je, Saro, i učinit ću sve da se bolje osjećaš...“ Govorio je Tigar tako, ali Sara
ga nije mogla razumjeti.
Nakon nekog vremena Sara se uspjela malo smiriti, ali onda je došao veći problem. Sarin otac se
oženio – oženio se ženom koja je bila zla i nije voljela mačke. Tigru se nije pisalo dobro. I tako
nakon jednog odmora u hladu tulipana Tigar se probudio u nečemu za što je zaključio da je
vreća.
- Šta je ovo, zaboga? Sara se nikad nije ovako igrala sa mnom... – pomislio je Tigar i pokušao se
osloboditi, ali nije uspjevao. Umirio se i osluškivao – nešto je užasno klepalo, a on je osjećao da
se kreće. Nije znao o čemu se radi.
- Ja ću ti pomoći da se oslobodiš, ali obećaj mi da me nećeš pojesti, - začuo je glasić.
- Ko je to? – upitao je – oslobodi me, ništa ti neću, obećavam!
Trenutak kasnije na vreći se pojavila rupa dovoljno velika da se Tigar kroz nju provuče. Gledao je
oko sebe, ali nikog nije mogao vidjeti. Oko njega su bile samo neke vreće, kutije i drveni sanduci.
Shvatio je da se nalazi u vagonu nekog voza. Vozove nikad nije volio. A onda se iza jedne od vreća
pojavi mali miš.
- Jesi li me ti oslobodio? – upita ga.
- Jesam... i samo da te podsjetim da si obećao da me nećeš pojesti, - progovori plašljivo miš.
- Hvala ti! I ne boj se, neću ti ništa, ja ne jedem miševe i ptice, moja Sara me hrani samo
mlijekom i hranom za mačke...
- A je li Sara ona žena što te donijela u vreći i ubacila u vagon? – upita miš.
- Ne, to je njena zla maćeha, koja ne voli mačke, - odgovori Tigar i napokon poveza sve niti svoje
sudbine i shvati da ga se maćeha pokušala riješiti na ovaj način.
Voz je putovao cijeli dan i pred veče se zaustavio na jednoj stanici okruženoj poljima kukuruza.
Sve vrijeme Tigar i miš su razgovarali i Tigar je saznao da miš živi u tom vagonu i da se hrani od
onog što se zadesi u vrećama i kutijama. Ali kada se voz zaustavio, Tigar je sišao i odlučio da se
vrati.
- Kako planiraš to da učiniš? – upita ga miš.
- Ima nešto u meni što mi govori kuda da idem, mislim da je to Sarina tuga...
Voz je krenuo, a i Tigar. Jedino su im pravci bili suprotni. Odlučio je da ne ide prugom, jer bi to
bilo previše opasno. Skrenuo je u polje kukuruza i počeo tražiti mjesto gdje bi mogao prenoćiti.
Ubrzo je našao jednu napuštenu štalu, provjerio je da je bezbijedna i tu zanoćio. Ujutro se napio
vode iz obližnje bare i krenu putem kojim ga je srce usmjeravalo, a ono je govorilo da je tamo
Sara i da joj je potreban. Neudobna postelja u štali natjerala ga je da se sjeti i uvijek okopane i
mehke zemlje ispod njegovih crvenih tulipana. A i njihov miris je lijek za ono što se osjetilo u
napuštenoj štali i što još uvijek ne može da izbaci iz svoje roze njuščice. Tigar je znao da je ovo
tek uvod u ono što ga čeka na putu prema kući, ali bio je spreman na sve samo da vidi Saru.
69