Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Slavenka Savić, Lopare
ŽIVOTNA GREŠKA
Pala magla / E cadde la nebbia
Kao i svako ljudsko biće napravila sam dosta grešaka u životu. To su pretežno sitnije greškice,
ali ipak su povrijedile odredjene ljude. Čovjek je grešan od samog postanka. On u sebi nosi
praroditeljski grijeh, grijeh Adama i Eve. Ovdje konkretno, radi se o dogadjaju od prije nešto više
od godinu dana.
Sve je započelo jednog divnog predvečerja. Sjećam se, bilo je to kasno proljeće, tačnije
početak juna. Ugledala sam ga pored kafića. Stajao je naslonjen na zid i zainteresovano posmatrao
ljude i stvari oko sebe. Sam pogled na njega budio je u meni neki čudni nemir i neobjašnjivo
drhtanje u srcu. Njegova razbarušena crna kosa lagano je vijorila na toplom noćnom vjetriću.
Prošla sam pored njega sa nekolicinom drugarica, a on nas je ispratio prodornim pogledom
svojih zelenih očiju. Nekako mi se činilo da se njegov pogled najduže zadržao baš na meni. Moje
drugarice su se po običaju smijale i nešto živo pričale, dok sam ja bila ćutljiva i zamišljena.
Poslije nešto više od sat vremena vratila sam se sa svojom najboljom drugaricom. I dalje je
stajao na istom mjestu i istim zainteresovanim pogledom posmatrao okolinu. Činilo mi se samo
da mu je kosa bila razbarušenija, a oči dublje i toplije. Odjednom, svoj pogled je usmjerio na
mene. Zagledao se direktno u moje oči. Iz kafića su se, u tom momentu, začuli prvi taktovi
pjesme "Jedina moja" Divljih jagoda. Stajali smo i gledali se neko vrijeme, a tada mi je on prišao
i nasmijao se. Srce mi je užasno brzo lupalo, a noge su prijetile da me izdaju. Činilo mi se da u
tom trenutku nisam znala ni kako se zovem. Rekao mi je da se zove Robert i da ima devetnaest
godina. I ja sam se uspjela povratiti iz onog svog čudnog "beztežinskog stanja" i predstaviti mu
se. Tada smo započeli prijatan razgovor, koji smo nastavili šetajući dugim i poprilično pustim
šetalištem. Nije bilo teme koje se nismo dotakli i činilo mi se da ga znam sto godina.
Bio je rodom iz Španije, tačnije iz Madrida, ali je veoma dobro govorio srpski jezik jer mu je
majka bila Srpkinja. Svake godine dolazio je ovdje, u rodno mjesto svoje majke i ostajao koliko
mu je škola to dozvoljavala.
Svaku veče imali smo neki svoj mali ritual. Provodili smo po nekad i po cijeli dan zajedno, a
kada bi se smračilo išli smo u duge šetnje. Gradom su već kružile priče da imam momka "malog
Španca", kako su ga zvale dežurne gradske tračare. Naravno, to me ni najmanje nije doticalo.
Poslije šetnje bi me dopratio kući, poljubio, rekao da sam najljepša djevojka na svijetu i da će me
nazvati. Mojim drugaricama nije promaklo kako se moje oči sjaje i kako sam skoro uvijek
raspoložena i vesela. Nema sumnje, tada sam bila veoma srećna... i zaljubljena.
Uskoro je i Robi otišao nazad u Madrid. Nakon prelijepa dva mjeseca sve se moralo prekinuti.
Na rastanku mi je kupio prelijepu bijelu ružu, rekao mi je da me voli i da ga ne zaboravim. Plakala
sam. To su bile moje prve suze prolivene za momkom.
Dani bez njega tekli su sporo i jednolično. Uveseljavli su me samo njegovi pozivi i mnogobrojne
SMS poruke, kojih sam dobijala desetak-dvadesetak na dan. Vrijeme je prolazilo, a Robi mi se
sve redje javljao. Prošlo bi ponekad i tri dana sa me ne nazove. Iako sam znala da ima puno
obaveza na fakultetu, bila sam jako tužna zbog toga.
Nisam nigdje izlazila. Stalno sam bila u kući, čitala njegove poruke i tugovala. Te večeri odlučila
sam da izadjem i šetnju sa Sašom, svojim drugom. Znala sam da Saša gaji osjećanja prema meni,
ali sam se jednostavno pravila da to ne primjećujem. Bilo me je baš briga za njegova osjećanja,
u njemu sam vidjela isključivo druga.
95