Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Mala maza / Piccola cucciola
- Ne držim vas ovdje da drijemate. Natrag na posao! – probudio ih je ljutit glas gazde, a onda je
sijevnuo prut i po Tigrovim leđima i po Bobijevoj glavi. Pobjegli su svaki na svoju stranu i nisu se
vidjeli do narednog dana. A i tada kada su se vidjeli, nisu jedan drugom ništa rekli – nisu smjeli.
To je potrajalo desetak dana. Bio je to najgori period u Tigrovom životu – dreka, tuča, tjeranje na
posao, hrane ni za lijeka, samo otpatci... jedino što ga je tješilo bila je pomisao na Saru...
tulipane... dom... Pobjegao bi on, ali nije htio bez Bobija – pamtio je onaj zalogaj hrane koji su
podijelili.
Kada su se ponovo sreli i gazde nije bilo u blizini Tigar mu je predložio da pobjegnu, ali da krenu
odmah. Ispričao mu je sve o Sari, o kući o miru...
- Ne znam, ne znam... šta ako nas Sarina maćeha otjera? Možda nam bude gore nego ovdje... –
dvoumio se Bobi.
- Neće, sigurno nam neće biti gore nego ovdje. Sara će nas štititi, - uvjeravao ga je Tigar i nakon
podužeg ubjeđivanja plan je umalo propao, jer se pojavio gazda.
- Sad ili nikad! – reče Tigar i zajedno potrčaše. Gazda ih nije uspio ni vidjeti. Trčali su kao nikad
do tad.
- Baš ćemo biti silan par – pas i mačka, - našalio se Bobi kada su odmakli.
- Svidjet ćeš se Sari, ona je divna, vidjet ćeš! – govorio je Tigar.
Nakon nekoliko dana lagahnog putovanja, stigli su u predgrađe u kom je živjela Sara. Tigra je
vodilo njegovo srce i dovelo ga je na pravo mjesto. Jedina prepreka na tom putu bio je prelazak
preko ceste kojom su jurili automobili, ali su i nju nakon čekanja do večeri prešli. Nije im bilo
teško čekati, jer je Tigar znao da je blizu kuće.
I kao što to u bajkama i biva – zle maćehe nije bilo, a Tigar, Sara i Bobi živjeli su sretno i
zadovoljno.
I naravno, Tigar je sada imao prijatelja s kojim je drijamao u hladu crvenih tulipana.
71