Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Tijana Ristić, Lopare
VRIJEME PROTIČE
Već sedamnaest godina živim. Živim dug vremenski period... Relativno dug uporedivši ga sa sa
jednodnevnim životom jednog leptira, a prekratak uporedivši ga sa životom planete Zemlje. Ali
ipak, imam osjećaj da sam još juče bila mala djevojčica, kojoj je najveći problem bio koju bojicu
da izabere. Najljepše je dok si mali, dok ne razumiješ poteškoće života odraslih osoba. Dok se
nisi susreo ni sa jednim životnim problemom, a čeka te toliko mnogo problema. Dok se nisi
susreo s činjenicom da ćeš jednog dana priželjkivati da se vratiš u baš te godine... Dok još nisi
svjestan da živiš. Jer je živjeti ustvari egzistirati tako što ćeš se protiviti problemima, a ni jednom
nećeš moći da okreneš leđa jer je tako nemoguće ŽIVJETI. Život je ustvari sačinjen od problema
koje si uspio da prebrodiš, a nisi sve prebrodio.
Živim, trajem... Da li sam svjesna koliko trajem? Ne. To je nemoguće... Život bi bio nemoguć kad
se ne bi zaboravljalo... Na sreću, mnogo stvari se zaboravlja jer vrijeme prolazi ogromnom
brzinom koju mozak ne može da stigne i uprati. Vrijeme ja ustvari nabujali potok koji protiče
ogromnom brzinom i nepovratno... Najbrži je u proljeće i jesen. Tada se priroda budi, odnosno,
sprema za san i pokušava da izvuče svoj maksimum. Pada mnogo kiše koja potkrepljuje to
proticanje. Najsporiji je ljeti i zimi kad je toplo, odnosno hladno što dovodi do suše, odnosno
mržnjenja rijeke. Tako je i u životu... U dobu čovjekovog života javljaju se sva četiri godišnja
doba. Kad nam je lijepo, kad smo ispunjeni, kao i rječica u njenom koritu, vrijeme protiče brzo,
a kad nam je sušno i hladno, onda sporo protiče... Sad, kako se uzme!
Moj život je mnogo stvari učinilo i tužnim i srećnim. U selu gdje ja živim, živi moj stric koji ima
ženu... Ona je najbolja žena koju sam ja ikad upoznala. S njom mogu o svemu pričati... Sve joj
mogu reći. U mojoj dobi niko ne razumije moje probleme. Svi ih smatraju nebitnim, nedostojnim
bilo kakve veće pažnje i brige. A meni su moji problemi najveći... Ne mogu se upoređivati s
drugima. Jedino strina, strina me razumije. Oni su živjeli srećno i zadovoljno s jednom ćerkom.
Druga se već davno udala i ima malu ćerkicu. Često odlazim kod njih. Razgovaramo. Koliko
lijepih, toliko i ružnih trenutaka smo doživjeli zajedno. Toliko smijeha i suza... Tako je prelijepo
ustrojen svijet i odnos među nama...
Ali, ne može uvijek biti tako. Potok protiče, nailazi na razne prepreke i sudara se s njima. Neke
obiđe, a neke i ne. Tako je i sa vremenom, životom. Vrijeme prolazi, gazi ljudsku jedinku i njen
organizam... Nemoguće je egzistirati vječno, posljedica vremena mora se odraziti na svačiji
organizam. Na stričev se odrazila... Nekoliko mjeseci, stric nam se žalio na zdravstvene
probleme. Imao je tešku upalu pluća. Nije mogao da govori, da se kreće, da odlazi na posao. U
bolnici su rekli da ima ozbiljnih problema, da su mu snimci veoma loši. Tata bio s njim. Kaže da
je stric plakao, prvi put u životu plakao. Jednostavno, ne želi da se oprosti od života koji je tek
počeo da bude savršen. Ćerke iškolovane, zaposlene, jedna udata, a uskoro je trebala biti i
druga... Za strinu i njega dosta, za njih je to značilo divan život... A sad se moraju suočiti s onim
najgorim, bolešću. Ljekari su ga uputili da uradi biopsiju, za koju on nije ni znao šta je. Neko
vrijeme kasnije, stigli su im rezultati biopsije. Stric ima učahureni tumor pluća.
Ovo je malo mjesto, vječno ista i statična situacija. Ponekad mi je stvarno dosadno! Nezamislivo
je da u svom gradu nemamo bioskop, teren za treniranje tenisa, bazen. Nezamislivo je da
nemamo više srednjih škola, mjesta gdje ćemo izaći, trg... Kao da živimo u devetnaestom vijeku.
Ali eto, trudim se da ovdje postignem što bolji uspijeh u školi, pa da mogu negdje daleko odavde
studirati i zaposliti se.
163
Život / La vita