bunker21

SuicideGirls.com, koji je tvrdi punk-rock imidž uglavnom kalemio na krhke, fragilne,
adolescentske figure svojih modela, insistirajući na zaigranoj multimedijskoj reprezentaciji
njihove osobnosti, nasuprot dominantno anonimnim, bezlično silikonskim
ženskim tijelima za jebanje pornografskog mainstreama. Bez interneta i mogućnosti
intenzivne komunikacije blogovima, komentarima, tweetovima, video-porukama i
chatovima, ova subverzija reprezentacijskih obrazaca porno-diva prethodnih generacija
ne bi bila moguća; više nego ijedan drugi podžanr, alternativna pornografija
koristila je potencijale online platformi.
Zapravo, slatki užitak podrivanja srednjestrujaških reprezentacijskih praksi prožima
alt-porno još od prvih dana. Osnivačica Blue Blooda Amelia G. na stranicama
magazina retrospektivno likuje: „Onda kada smo počinjali bilo je radikalno reći da
je djevojka s ružičastom kosom ili probijenim nosom seksi, a ne freak show. Mislim
da je Blue Blood pomogao da se percepcija promijeni; proširio je definiciju onoga
što je seksi.“ Česta je greška, međutim, miješati temeljnu dinamiku opreke dominantne
i alternativne kulture, s jedne strane, s onom dominantne i opozicijske kulture,
s druge. Alternativci, naime, po definiciji ne ciljaju na svrgavanje moćnih;
njihov se projekt iscprljuje u osiguravanju prostora za otklon od norme, za apartnu
gestu samopotvrđivanja vlastite različitosti, bez namjere da tu različitost ikome nametnu.
Neka ozbiljnija očekivanja stavljena prošlih godina pred alternativnu pornografiju
– pozivi da dekonstruira normative tjelesne ljepote, nametne feminističke
vizualne kodove režimu voajerskog pogleda ili, čak, da napusti sferu kulturalnih odnosa
i iskorači u polje ekonomskih, pa subvertira osnovne moduse tržišne proizvodnje
porno-industrije – zanemarila su, čini se, skromnu, nikada pretjerano konfliktnu
poziciju alternativne kulture. Da stvari budu gore, alt-porno znao je pasti čak i ispod
tako nisko postavljene ljestvice: odmah nakon prvog vala uspjeha, početkom stoljeća,
uslijedio je niz medijskih i sudskih tužbi, najčešće upućenih sajtu Suicide-
Girls.com, koji je svoje modele, navodno, vezivao restriktivnim ugovorima i u
poslovnim praksama potiskivao njihovo javno proklamirano pravo na vlastiti stav i
glas.
Početni je entuzijazam, dakle, zauzdan, prva razočaranja upisana u recepcijsko
računovodstvo; alternativna pornografija sada funkcionira kao široj publici nepoznat,
ali u pornofilskim krugovima ipak relativno etabliran podžanr. Ima svoje redateljske
zvijezde, poput Eona McKaija (Kill Girl Kill, Neu Wave Hookers, Art School
Girls are Easy...), poznate glumice poput Stoye, Rachel Rotten ili Felix Vicious i ponekog
poznatog glumca kao što je Zak Smith, fotografe poput Richarda Kerna, literarne
uzore kao što je anonimni Supervert, nove rizomatske žanrovske hibride,
nastale najčešće bastardizacijom horror motiva (The Texas Vibrator Massacre,
Slaughter Disc...), a retrospektivno je ustanovio – baš kao što sistemska logika
(pod)žanrovske kodifikacije nalaže – i vlastite „pretke“, kultne autore bizarnih, iskošenih
fotografija i filmova s pornografskim motivima iz sedamdesetih i osamdesetih,
poput Stephena Sayadiana (Café Flesh, Party-Doll-A-Go-Go...) ili Michaela Ninna
(Sex Latex, Shock...). Sve je, dakle, na svom mjestu, baš kao što i treba biti: put od
provokativnog rubnog fenomena do malene, ali prepoznatljive tržišne niše lukrativne
globalne industrije uspješno je pređen. Možda odatle i dojam da se navodno
subverzivni kotačić alt-porna u posljednje vrijeme okreće u prazno, repetitivno izmjenjujući
poznate motive, mizerno varirajući otrcani mizanscen. Distinkcija žanra
iscrpljuje se u ikoničkoj pripadnosti glumica i glumaca pank, goth ili nekoj trećoj
subkulturi, scensko jebanje potenciraju gusti audio nanosi distorziranih rifova ili
hipnotičkog basa, kadrovi su ukošeni do ruba art pretenzije, scenografija neuredna,
XXI severniBunKeR I 63od 140I pornoBUNKER