PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

moraju imati katalizatore, teško je razlučiti precizan učinak tog poreza. Na kraju krajeva,
vjerojatno je da da su diferencijalni porezi ubrzali trend do kojega bi ionako došlo, tj. do
potpune zabrane olovnog goriva 2000. u cijeloj Europi. Sve u svemu, učinkovite prednosti
tržišnih instrumenata pred propisima, premda stvarne, vjerojatno su manje nego što to tvrde
mnogi ekonomski udžbenici.
Neke političke prepreke također ograničavaju širu upotrebu tržišnih instrumenata:
birokracija je često konzervativna i voli prokušane i pouzdane mehanizme kao što su
zakonski propisi; ona želi konkretne dokaze prije nego što počne eksperimentirati s novim
instrumentima, a neuvjerljivi dokazi o tržišnim instrumentima ne mogu odagnati strah od
njih; tržišni instrumenti se također sukobljavaju s administrativnom fragmentacijom, npr.
ministarstva financija ne vole posebne poreze jer ih često mora dijeliti s lokalnim vlastima
ili ih prepuštati.
Neke ekološke organizacije ulažu etički prigovor da će određivanjem cijena na okoliš tržišni
instrumenti u stvarnom životu omogućiti poduzećima ili pojedincima kupovanje prava na
daljnje zagađivanje. Međutim, iako se tržišni instrumenti malo razlikuju od propisa koji,
namečući emisijske standarde, stvarno daju pravo na besplatno zagađivanje do određene
mjere, tržišni instrumenti barem uključuju načelo «zagađivač plaća» i traže od zagađivača
da plati dio troškova ekološke štete.
Uvjerljiviji etički prigovor odnosi se na potencijalnu nejednakost ili regresivne posljedice
tržišnih instrumenata. Podižući cijenu nekim ekološki osjetljivim dobrima kao što su voda
ili energija, ekološke pristojbe diskriminiraju grupe s nižim primanjima zato što veći dio
njihovih raspoloživih prihoda (plaća) odlazi na osnovne potrebe nego što je to slučaj kod
grupa s višim primanjima (plaćama, profitima). Zbog toga kada se uvode ekološke pristojbe
na artikle osnovne potrebe, postoje čvrsti etički i pragmatični razlozi za djelovanje na
ublažavanju njihovih regresivnih posljedica (toznači da više opterećuju siromašne nego
imućne). Jedna mogućnost je vratiti prihod koji je skupljen izravno od ekoloških pristojbi od
grupa s niskim primanjima, možda smanjivanjem poreza na prihod ili povećanim
izdvajanjima za socijalnu skrb.
Aktivna politička potpora tržišnim instrumentima također je slaba, ne samo među biračkim
strujama – desno usmjerenim političarima i poslovnim ljudima – koji se doimaju kako imaju
najviše sklonosti za tržišnu retoriku ekoloških ekonomista koji oduševljeno zagovaraju
tržišne instrumente. Mnogi izrazi potpore od neoliberalne desnice prilično su mlaki i čak
neiskreni. Oni tvrde da su tržišni instrumenti privlačni samo zato što predstavljaju
kontrapunkt propisima i odražavaju jezik tržišta, ali neoliberali su u prvom redu motivirani
svojom nesklonošću propisima prije nego bilo kakvom potporom ekološkoj zaštiti.
Britanska konzervativna vlada je izjavila da će se «poslužiti ekonomskim instrumentima
tamo gdje je moguće radije nego propisima», ali ta je protržišna logika u praksi bila recept
za nedjelovanje. Dok je vladin deregulativni žar doveo do toga da su mnogi propisi
nepotrebno odbačeni, jedine izvorne ekološke pristojbe koje je između 1992. i 1997. uvela
vlada bili su diskriminacijski porez na olovno gorivo i porez na odlaganje otpada. Vjernost
tržišnim instrumentima u odnosu na pravne propise nekorisna je ukoliko vlada nema
interesa da poduzme bilo kakve mjere za zaštitu okoliša. Tržišni instrumenti nisu naišli na
veću potporu ni kod poslovnih ljudi, što se može doimati čudnim budući da, u teoriji,
industrija ima koristi od veće djelotovornosti tržišnih instrumenata. Prijedlozi za nove
ekološke pristojbe naišli su uglavnom na žestok otpor industrije. Najčešći prigovori
poslovnih ljudi su da ekološki porezi povećavaju troškove poslovanja i smanjuju
99