PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

dobra», «čovjek i okoliš» itd. Hrvatski zakonodavac postavlja kao cilj «smanjivanje rizika
za život i zdravlje ljudi», «osiguranje i poboljšavanje kakvoće življenja» i slično.
To, pak, znači da se i pravo okoliša, po svojim stajalištima, neposredno temelji na danas još
uvijek općepriznatim etičkim vrijednostima, ugrađenima u ustave svih zemalja zapadne
demokracije koje na prvo mjesto postavljaju čovjeka. Upravo je stoga ono primarno
orijentirano na okoliš i njegovu zaštitu. U tom se smislu i naziv»pravo okoliša» pokazuje
primjerenim postojećim mjerilima vrijednosti, temeljem kojih se i sam okoliš još uvijek
shvaća kao puki predmet čovjekove regulacije.
Teorija o ekocentričnoj zaštiti okoliša shvaća prirodu kao vrijednost za sebe, a njezinu
zaštitu kao pravo same prirode. Njezin je krajnji domet sveobuhvatna etična pozicija,
nazvana holističkom, koja drži da sve na svijetu ima vrijednost u cjelini prirode (ljudi,
životinje, biljke, anorganski svijet). Ideja prema kojoj prirodu vrijedi čuvati zbog nje same,
posve odvojeno od koristi koje pruža čovjeku, dio je vjerskih tradicija u kojima se posvećuje
priroda: primjerice budizma, hinduizma i taoizma, te tradicionalnog zapadnjačkog
poganstva.
Resursno-ekonomska teorija razmatra zaštitu prirodnih izvora, osobito onih koji nisu
obnovljivi, s aspekta gospodarske koristi.
Među teorijama još uvijek je najzastupljenija antropocentrična teorija.
1.5. Etička dimenzija prava okoliša (ekološka etika)
U okviru europske antropocentrične etičke paradigme – koja je omogućila uspostavu
tehnološko-ekonomskog gospodstva građanske civilizacije nad prirodom, ograničavajući
moralnost samo na ljudsku zajednicu – novo pravo okoliša nezamislivo je bez jasne
redefinicije etičkog stava prema prirodi i okolišu. Potrebna je, dakle, nova etika. Mnogi je
autori već danas nazivaju ekološkom etikom. U određivanju njezina predmeta Kirn je možda
najjasniji: «Ekološka etika se bavi vrijednosnim prosuđivanjem svih aspekata ljudskog
vladanja spram okoliša, spram biotičkih zajednica, spram ekosistema, spram biosfere i
spram prirode uopće. Razvoj ekološke etike bit će u velikoj mjeri ovisan o ekološkim
spoznajama i dostignućima zaštite okoliša koji će se preoblikovati u ekološke norme,
zapovijedi, zabrane i dužnosti čovjekovog ponašanja spram okoliša. Tu se neće više ići
samo za tehnološkim i ekonomski korektnim ponašanjem u okolišu, već i za moralno
dopuštenim ili nedopuštenim vladanjem... Ekološka etika počet će funkcionirati kad
postupanja neodgovarajuća za okoliš ne budu sankcionirana i zabranjena samo pravno, već i
moralno. Pravna regulacija zaštite okoliša s jedne strane i nastaje pod pritiskom ekološke
etičke svijesti, a s druge strane pridonosi širenju i produbljivanju ekološke etike, posebno
još u onom njezinom dijelu gdje dolazi do identiteta pravnih i moralnih sankcija. Kao što je
moralna osuda određenih ekonomskih odnosa obično bila povijesni signal da su ti odnosi
ekonomski preživjeli, tako je i sveopći moralni revolt protiv degradacije okoliša glasnik
povijesne preživjelosti i neprihvatljivosti određenog načina života, određenih tehnologija,
određenog individualnog i kolektivnog ponašanja.»
Pravo okoliša ima izrazit reformski karakter, zahvaća u društveni i politički realitet, i zato
uzrokuje iznimne konflikte i političke napetosti. Svaka odluka, naime, u području prava
16