PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

međunarodnu konkurentnost. Neki poslovni krugovi daju veću prednost propisima nego
tržišnim poticajima, osobito tamo gdje je industrija stvarno «prisvojila» regulatornu
agenciju da djeluje u korist interesa proizvođača. Pored toga, dok propisi zahtijevaju od
kompanija da provedu samo ekološka poboljšanja potrebna za zadovoljenje traženog
standarda, pristojba ili namet uvode se na sve njene emisije, ne samo na one koje prelaze
standard, čineći ga tegobnijim (iako navodno učinkovitijim) za mnoge tvrtke.
U praksi je reakcija poslovnih krugova uglavnom takva da pružaju otpor svakom obliku
tereta na svoju djelatnost, bila to pristojba ili propis. Ako se promjena smatra neizbježnom,
industrija će, pod uvjetom da je dovoljno organizirana, ponuditi dobrovoljni sporazum kao
sredstvo prevencije ili odgode propisa ili tržišnog instrumenta, u nadi da će vlada to smatrati
bržim i jeftinijim načinom od donošenja propisa ili oporezivanja. Ako je način
samoregulative zatvoren, tada će industrija lobirati za instrument – bio to propis ili tržišni
instrument – koji bolje služi njenim interesima. Sumirajući vidimo da je relativna oskudnost
tržišnih instrumenata manje zbunjujuća nego što se čini na prvi pogled. Teorijski razlozi za
njih, da su učinkovitiji i korisniji u postizanju ekoloških ciljeva od propisa, imaju neke
tehničke i praktične slabosti, a postoje i ozbiljne političke prepreke koje spječavaju širu
primjenu tržišnih instrumenata.
Zaključno. Rijetko kada izbor instrumenta zaštite podrazumijeva puki čin izbora «tehnički»
najbolje (tj. najučinkovitije ili najkorisnije) opcije. Jasno je da se neki ekološki problemi
mogu riješiti na zadovoljavajući način samo zakonskim propisima. Tamo gdje je cilj
potpuna prevencija štetnog djelovanja, onih najtežih mogućih zagađenja, tamo je zakonska
zabrana, pod uvjetom da se valjano provodi, jedini način uspješnog ishoda. U ovom slučaju
tržišni instrumenti dopuštaju mogućnost da je zagađivač možda spreman platiti svaku cijenu
da nastavi svoje opasno ponašanje. Propisi osim toga brže djeluju od ekonomskih
instrumenata. Zakonska zabrana može odmah stupiti na snagu, dok je poticajima, kao što je
porez na emisiju plinova kojima je cilj uvjeriti poduzeće da investira u čišću tehnologiju,
potrebno više vremena da utječu na ponašanje. Međutim, većina problema može se riješiti s
različitim instrumentima, a proces njihova odabira uvijek će biti prožet političkim motivima
i razlozima.
Širi politički kontekst pridonio je većem interesu za tržišne instrumente. Uspon
neoliberalnih ideja pomakao je pojmove rasprave prema regulativnim mjerama fokusirajući
se na njihove negativne atribute neučinkovitosti i nefleksibilnosti. Sve veći utjecaj diskursa
o ekološkoj modernizaciji također je ojačao potporu alternativama. Zaštitari okoliša doimaju
se spremnijima da se posluže širim arsenalom mjera. Širi se broj dobrovoljnih sporazuma,
ekoloških pristojbi i uvjeta za jačanje međunarodnog tržišta za prijenosne emisijske
dozvole. Važno je istaknuti da se čini da se te alternative propsima uglavnom koriste u
«novim» područjima zaštite kao što su klimatske promjene, gdje je potražnja za radikalnim
rješenjima najizrazitija.
No, propisi se svuda široko primjenjuju, a tako će biti i dalje, ne samo zato što su
administrativno prikladni, čuvaju državni legitimet i pogoduju industriji. Žestoki
instinktivni otpor u poslovnom svijetu prema svakom novom tržišnom instrumentu teško da
govori da je industrija uvjerena u ekološki napredak. Ukoliko se pak mora promijeniti, tada
inicijativa mora doći od onih vlada koje žele aktivno intervenirati u tržište kako bi usmjerile
ponašanje poslovnih ljudi i potrošača, što opet znači da će ekološka modernizacija više
napredovati u nekim zemljama nego drugim. Široka upotreba ekoloških poreza u npr.
skandinavskim zemljama ukazuje na to da javnost prihvaća visok porezni teret, a koji je
100