PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

legitimacije, omogućeno je da tužitelj bude svatko. Tužba iz čl. 156 ZOO ima značenje tzv.
narodne, popularne tužbe (actio popularis).
Ekološka tužba privlačna je kao instrument zaštite okoliša, no njena će primjena u
hrvatskom pravnom poretku ipak biti ograničena. Uz ograničenja – npr. ekološka tužba neće
se moći podići kad se radi o općekorisnoj djelatnosti za koju postoji dopuštenje nadležne
vlasti (ograničenje materijalnopravne naravi), formulacija tužbenog zahtjeva, jer se po
pravilima parničnog postupka već u tužbi mora postaviti točan i potpun zahtjev, a to znači
da se u ekološkoj tužbi moraju navesti mjere za sprječavanje štete ili unemiravanja
(ograničenje postupovne naravi) - ekološka tužba prikladna je za preventivno postupanje
protiv štetnih djelatnosti po okoliš, štoviše, čini se vrlo prikladnom privatnopravnom
zaštitom okoliša. To posebice jer se može spriječiti započinjanje djelatnosti koje bi mogle
štetiti okolišu prije no što šteta nastupi. Također, njena je velika prednost što svatko ima
pravo na njeno podizanje, čime se bitno širi krug osoba potencijalnih skrbnika okoliša i
njegove zaštite.
2. Odgovornost za štetu
Drugo značenje građanskopravne zaštite okoliša odnosi se na odgovornost za već nastalu
štetu na okolišu, na popravljanje te štete i uklanjanje onečišćenja. Odgovornost za štetu i
obveza naknade štete nastale onečišćavanjem okoliša vjerojatno je najdjelotvornije sredstvo
građanskopravne zaštite okoliša. Pravni institut odgovornostri za štetu nastalu
onečišćavanjem okoliša ima najprije represivnu funkciju, ali i preventivno značenje.
Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti
prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak.
Zakon o zaštiti okoliša (čl. 50-59.) uveo je objektivnu odgovornost za štetu nastalu
onečišćavanjem okoliša, tj. odgovornost bez krivnje. Za nastalu štetu odgovara se po načelu
objektivne, uzročne, kauzalne odgovornosti za štetu, i to općim pravilima obveznog prava
kojima je ta šteta uređena. Glede osnovne odgovornosti za štetu i pretpostavki te
odgovornosti primjenjuju se opća pravila obveznog prava.
Iz pravila Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o obveznim odnosima proizlazi da se za
nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu nastalu onečišćavanjem okoliša
moraju ispuniti slijedeće pretpostavke:
1. Subjekti obveznoga odnosa odgovornosti za štetu (subjekt koji je odgovoran za štetu
zove se štetnik, a subjekt koji zahtijeva odštetu zove se oštećenik). Utvrđivanjem štetnika
ostvaruje se osnovno načelo odgovornosti za štetu – pravilo «onečišćivač plaća».
2. Štetna radnja štetnika
3. Šteta
4. Uzročna veza (kauzalni neksus) između štetne radnje i štete
5. Protupravnost štetne radnje (za štetu se odgovara samo ako je ona prouzročena
protupravnom radnjom, odnosno radnjom kojom je povrijeđeno neko pravilo).
61