PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

azvoj i upozoravaju kako se bez drastične promjene razmišljanja o postavkama zapadne
civilizacije neće postići nikakav napredak u pitanjima zaštite okoliša. Te dvije koncepcije u
ekološkim pokretima mogu se definirati kao teze naturalizma i teze antropocentrizma. O
njima sociolog Ivan Cifrić kaže: «U različitim odgovorima ekoloških pokreta i ekoloških
pozicija mogu se susresti dvije teorijski različite i suprotne polazne teze: teze naturalizma i
teza antropocentrizma. Naturalistička pozicija polazi od toga da je čovjek jedna od
životinjskih vrsta, doduše sa bitnim razlikama, ali ipak samo 'jedna od' koja živi i stvara svoj
svijet u ograničenoj prirodi. On se stoga mora podvrgavati prirodnim zakonima ako ne želi
razoriti cjelokupni ekosustav. Čovjekova kultura i napredak prirodno su ograničeni. Druga,
jasno uočljiva teza kaže kako priroda živi u čovjekovu kulturnom svijetu, a ne obratno, ali
čovjekov svijet još uvijek nije dovoljno kultiviran da bi bio 'lijep' novi svijet.»
Iako se problematika zagađivanja okoliša često vezuje uz kapitalizam i promišlja se kao
jedna od «bolesti» kapitalizma, ne treba zaboraviti kako i socijalističke zemlje, ili bivše
socijalističke zemlje, imaju velike, pa i veće ekološke probleme no zemlje razvijenog
kapitalizma. Naime, razvijene kapitalističke zemlje paralelno su s proizvodnjom razvijale i
tehnologije koje omogućavaju zadovoljavajuću zaštitu okoliša, a implementaciju takvih
tehnologija i sustava regulirale su kao zakonsku obvezu svih zagađivača. To je, dakako,
rezultiralo i poboljšanjem stanja okoliša u tim zemljama. U bivšim socijalističkim zemljama
nije bilo tako, pa se te zemlje sada susreću s obvezom uvođenja vrlo skupih ekoloških
standarda u proizvodne procese te sustave zbrinjavanja otpada i pročišćavanja otpadnih
voda. One zemlje koje su zainteresirane za ulazak u EU-u dužne su udovoljiti takvim
standardima kako bi bile prihvaćene kao poželjni članovi. I. Cifrić u tom smislu tvrdi «riječ
je, dakle, o kritici industrijskoga kapitalističkog načina proizvodnje koji, tjeran logikom
kapitala, s jedne strane, sve više koristi prirodne resurse i dobra, a s druge strane, time
'proizvodi' sve više štetnih otpadaka za prirodu i društvo. Ekološki pokreti u toj svojoj
dimenziji ukazuju na suštinu društvenih odnosa, a ne samo problem zaštite prirode, jer su
zagađenje prirode i njena zaštita prisutni kako u kapitalističkim tako i u socijalističkim
zemljama, pa ekološka problematika postaje i politička problematika, a ekološki pokreti
postaju, ili tendiraju da postanu, politički pokreti, niču i šire se i u socijalizmu».
Osamdesete godine zapamćene su i po uvođenju ekoloških poreza pod motom «zagađivač
plaća», koji su se samo u nekim zemljama pokazali uspješnim. Naime, osnovna ideja takve
vrste nameta bilo je iskorištavanje sredstava prikupljenih na taj način u projekte zaštite
okoliša, što nije u svim zemljama jednako uspješno realizirano.
Najpoznatiji tekstovi iz devedesetih godina proteklog stoljeća pokazuju notu optimizma u
pogledu ekološke budućnosti Zemlje. Autori smatraju kako je velika pozornost koju su
ekološki pokreti, znanstvenici, političari i šira javnost posvećivali zaštiti okoliša u
prethodnim desetljećima urodila plodom te se nazire trenutak kada će se reći «zbogom»
neekološkome društvu. Ipak, priznaju kako ta promjena nije laka jer uvijek postoji netko tko
se zbog ovog ili onog razloga opire promjeni. Razdoblje početka 21. stoljeća najavljuju kao
doba izazova za mnoge vlade svijeta koje će radi zaštite okoliša, a u skladu s potpisanim
međunarodnim dokumentima, morati uvesti različite zakonske, porezne i slične ekološki
djelotvorne instrumente. Taj zadatak u većini slučajeva neće biti lak zbog otpora pojedinih
privrednih subjekata. Ipak, moderna industrija sve više surađuje s vladama na svim
razinama upravo radi postizanja djelotvorne zaštite okoliša. Osim dobre volje privrednih
subjekata, te zakonskih obveza, nikako ne treba smetnuti s uma ni to kako u mnogim
zemljama potrošači nagrađuju povjerenjem, odnosno kažnjavaju nepovjerenjem one koji ne
prihvaćaju okolišu prihvatljive tehnologije.
14