PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

Definicije i značenja izraza «pravo» (Što je «pravo»)
Izraz pravo ima više značenja, ali je ta mnogostrukost značenja riječi "pravo" više prisutna u pravnoj teorije i
filozofiji prava nego u običnom životu. Zato je sasvim u pravu italijanski pravni filozof G. del Vechio koji
tvrdi da svi znaju šta je pravo ali ga teško mogu definirati.
Za pravnog teoretičara H. Kelsena pravo je sustav normi specifičnog logičkog značenja, specifični prinudni
poredak. On, kao i drugi zastupnici normativne teorije, pravo shvaćaju kao idejnu tvorevinu, sastavljenu od
tvorevina ljudskog duha. Te duhovne tvorevine, skupovi uređenih sistematiziranih značenja, međusobno
povezanih vezama, nemaju ni vremensku ni prostornu dimenziju.
Ovakvo shvaćanje prava treba razlikovati od prirodno-pravnih shvaćanja. Za njih je pravo prvenstveno etička
pojava tj. sistem vrijednosti.
U pravnoj teoriji i filozofiji pravo se određuje ne samo kao idealna, duhovna pojava, tj. kao skup misli, već i
kao realna pojava. Realne pojave su one koje imaju i vremensku i prostornu dimenziju. Kao realna pojava,
pravo je vezano za ljude i njihovu psihu, kao i za njihovo društvo.
Moguće je utvrditi tri različita pristupa određivanju pojma prava: Jusnaturalizam: za koji je pravo etička
pojava; Legalizam i normativizam: za koji je pravo skup normi kao psiholoških ili logičko-jezičkih pojmova;
Socijalizam: za kojeg je pravo socijalno-materijalna kategorija.
Neki pisci vide pravo kao volju vladajuće klase sa ciljem da se održi dati društveni poredak. Dok se u pogledu
vanjskog elementa prava - državne sankcije - većina teoretičara slaže, dotle se ne slažu za unutarnji element tj.
onaj koji izaziva takav vanjski element. Traženje unutrašnje suštine prava svodi se uglavnom na ispitivanje
koje društvene odnose odnosno radnje, ponašanja ljudi pravo regulira. Neki te odnose određuju neposredno, a
neki posredno na taj način što određuju tzv. cilj prava.
Prvo gledište koje razgraničava pravo od drugih društvenih normi po odnosima tj. ponašanju ljudi koje pravo
regulira smatra da pravo regulira samo vanjske, tjelesne radnje, ponašanje ljudi dok unutrašnje, psihičke radnje
regulira moral.
Drugo gledište tvrdi da pravo regulira slobodu čovekovog postupanja kada bi ta sloboda bila u sukobu sa
slobodom drugog čoveka.
Sva ova gledišta se svode na to da pravo regulira društvene odnose u kojima može doći do povrede
općedruštvenog interesa, zajedničih interesa svih članova društva. Ovi zajednički interesi se prema jednima
sastoje u redu, drugima u miru, a trećima u pravdi.
Postavlja se pitanje zašto bi bila potrebna državna prinuda ako pravo štiti opće društvene interese. Vanjsko
obilježje prava je državna prinuda što ukazuje na njegovu unutrašnju suštinu. U društvenim odnosima koje
pravo regulira dolazi do nepomirljivih sukoba različitih grupa/klasa pa je prinuda jedini način reguliranja tih
sukoba.
Volja jedne strane se potčinjava volji druge strane. Pravo se definira i kao obrambeni bedem društva. Pravo se
može definirati i kao skup pravnih pravila ponašanja (normi). Pravna norma je pravilo ponašanja koje uređuje i
sankcionira (za nepoštivanje) država.
Pravo se po područjima koje regulira obično dijeli na posebne grane:
• Upravno pravo, koja proučava djelovanje tijela državne uprave i drugih državnih tijela i pravnih
osoba s javnim ovlastima;
• Građansko pravo, koje regulira odnose između privatnih fizičkih ili pravnih osoba;
• Privredno/trgovačko pravo koje regulira odnose između pravnih subjekata u privredi (gospodarstvu);
• Kazneno/krivično pravo koje propisuje najteže povrede pravnog poretka i regulira njihovo
kažnjavanje;
• Radno pravo kojim se uređuje sklapanje i prestanak radnih odnosa, prava i obveze subjekata u
radnom odnosu, te ostala važna pitanja i modaliteti u radnom odnosu i u vezi s njim;
• Međunarodno pravo koje uređuje odnose između subjekata međunarodnog prava: država,
međunarodnih organizacija i pojedinaca (iako ne priznaju svi teoretičari pojedinca za subjekta ovog
pravnog poretka);
127